Sv. Nikola Tavelić

1. Podrijetlo

2. Školovanje i franjevački red

3. Misionarstvo u Bosni

4. Mučeništvo u Jeruzalemu 1391. godine

5. Beatifikacija i kanonizacija sv. Nikole Tavelića

 

1 . Podrijetlo

Kad je posrijedi podrijetlo našeg prvog kanoniziranog sveca Nikole Tavelića potrebno je puno povijesne analize i stručnosti.

Ozbiljan problem za proučavanje života i rada ovog sveca predstavlja činjenica da je sv. Nikola Tavelić djelovao u Bosni, a većina bosanskih samostana je stradala dolaskom Turaka Osmanlija.Upravo zbog toga smo ostali bez većine vjerodostojnih povijesnih izvora, međutim, dio važnih dokumenata i ostalih dragocjenosti su ipak franjevci uspjeli prebaciti iz bribirskog samostana (kojeg su osvojili Turci poč.16.st.) u Šibenik. Tako se u crkvi sv. Frane u Šibeniku čuvaju jedine relikvije sv. Nikole Tavelića, a to su sandale koje su vrlo dobro očuvane, a nosio ih je sv.Nikola Tavelić. Stoga, nije nimalo slučajno da franjevci konventualci koji čuvaju te relikvije smatraju upravo ovu crkvu najvažnijom kad je u pitanju štovanje ovog sveca.

Postavlja se pitanje je li sv. Nikola Tavelić Šibenčanin kako se obično tvrdilo?

Prema dr. Anti Crnici koji je bio vicepostulator u postupku kanonizacije ovog sveca, samo podrijetlo Tavelića nije šibensko, već se navodi da su Tavelići doselili nakon rođenja sv. Nikole Tavelića u Šibenik. Prema istom autoru, prezime Tavelić dolazi iz tadašnje Lučke županije (danas Ravni kotari) što bi spadalo u šibensko zaleđe, a što znači da je sv. Nikola Tavelić rođen u Velimu najvjerojatnije oko 1350.god. gdje i danas postoje ruševine njegove kuće i njive zvane „Taveluše“. Ova vrlo važna utvrda imala je veliko značenje sve do 17. stoljeća kad je porušena. Dakle, prezime Tavelić najvjerojatnije dolazi od riječi „tavel“ što znači bilježnik, pa bi prema tome osnivač obitelji Tavelić bio bilježnik (tavel) moćnom hrvatskom velikašu Pavlu Šubiću koji je sebe nazivao „ban Hrvatske, Dalmacije i gospodar Bosne˝. Pošto je bio tavel (bilježnik), najvjerojatnije je tako i nastalo prezime Tavelić.

To bi ujedno značilo da Tavelići imaju veze sa najmoćnijim hrvatskim velikašima Šubićima.

Ako analiziramo grb Šubića i grb Tavelića postoje velike sličnosti koje ne mogu biti slučajne, npr. jedan i drugi grb imaju crveno-bijele kockice, velikog orla i trake preko grbova, a sve ovo je karakteristično za više hrvatsko plemstvo što bi značilo da su Tavelići na neki način proistekli od najmoćnijih hrvatskih plemića Šubića koji su i doveli Anžuvince na ugarsko-hrvatsko prijestolje, a što znači da i sami Tavelići pripadaju višem hrvatskom plemstvu. U Šibenik dolaze najvjerojatnije krajem 14.stoljeća gdje tada počinje novi uspon Tavelića koji su neosporno rodbina dotičnom svecu pa tako da i sv. Jakov Markijski tvrdi da je vidio dva Nikolina brata početkom 15.stoljeća u Šibeniku što možemo uzeti kao vjerodostojno. Šibenski Tavelići su dali nekoliko duhovnih zvanja kao i vrlo uglednih službi (plemstvo) koje su obavljali u Šibeniku. Konačno, šibenski Tavelići izumiru 1649. godine u vrijem kuge, a lučki Tavelići 1815.godine, a zadnji potomak bila je Marija Tavelić. Konačno, prema dr. Anti Crnici njihovo prezime nije Tavilić kako su neki tvrdili želeći dokazati njihove eventualne talijanske korijene, nego Tavelić što je jedino ispravno. Između ostalog, sam sv. Nikola Tavelić se potpisivao Tavelić kao i njegovi srodnici, a ne Tavilić što je sigurno kasnije namjerno ili nenamjerno pod utjecajem latinske kulture iskrivljeno. U svakom slučaju, nije pogrešno sv. Nikolu Tavelića nazivati Šibenčaninom jer je potekao iz okolice Šibenika te su njegovi srodnici živjeli i djelovali u Šibeniku od kraja 14. stoljeća sve do 1649.godine kad su nestali s toga područja. Dakle, veći dio svoje povijesti Tavelići su proveli u Šibeniku.

 

2. Školovanje i franjevački red

O djetinjstvu sv. Nikole Tavelića imamo vrlo malo podataka. Međutim, kad je posrijedi njegov odlazak u franjevački red postoje određeni povijesni izvori kojima se možemo poslužiti. Potrebno je malo analizirati povijesne prilike koje su tada vladale na ovim prostorima.

Dakle, područje Lučke županije bilo je u 14. stoljeću vrlo važno zbog više razloga. Tu se nalazila vrlo važna utvrda Bribir odakle su vladali Šubići koji su se još zvali i knezovi bribirski, već ranije spomenuti najmoćniji hrvatski plemići čija moć je konačno opala tek dolaskom Anžuvinaca koji su ovladali hrvatsko-ugarskim prijestoljem. Crkva je u srednjem vijeku imala vrlo važnu ulogu u tadašnjem feudalnom društvu pa tako i u hrvatsko-ugarskom kraljevstvu.

To je vrijeme kada je franjevaštvo bilo veoma popularno, te se nakon Italije odmah proširilo na naše krajeve, ali i na Bosnu. Sam je sv. Franjo prema vjerovanju nakon brodoloma boravio u Dalmaciji, doduše kratko, ali dovoljno da se kasnije puno naših mladića uputilo njegovim stopama što traje do današnjih dana. Međutim, među franjevcima je tada vladao visok ideal koji je postavio serafski otac Franjo. Jedan od takvih mladića je bio naš Nikola Tavelić, a bila su još dvojica koji su otišli u franjevce te su se također zvali Nikola, a prezivali Tavelić. Dakle, ukupno su postojala tri franjevca istog imena i prezimena.

Naravno, nas zanima sv. Nikola Tavelić koji će kasnije postati i kršćanski mučenik. Postoje brojni prijepori oko toga u koji samostan je ušao sv. Nikola Tavelić, je li to onaj u Šibeniku ili onaj u Bribiru?

Prema nekim tvrdnjama, on je stupio u franjevački red u šibenski samostan kako se do tada mislilo, međutim, vicepostulator dr. Ante Crnica odlučno to niječe. Naime, prema njegovu mišljenju, sv. Nikola Tavelić nije stupio u šibenski samostan već u bribirski iz jednostavnog razloga jer je bribirski samostan bliže Velimu odakle je potekao sv. Nikola Tavelić. Stoga, nema razloga da naš svetac ide u Šibenik pored bribirskog samostana koji je uživao veliki ugled. Dakle, Nikola Tavelić je stupio u bribirski samostan najvjerojatnije negdje oko 1365.godine. Obzirom da dolazi iz plemićke bogate i ugledne obitelji to je bilo sasvim uobičajeno, pogotovo što je nekad i obitelj morala snositi troškove školovanja koje je bilo veoma skupo. Sv. Nikola Tavelić postaje svećenik oko 1375. godine te se odlikovao poniznošću, revnošću, a posebno se oduševio franjevačkim misionarima koji su djelovali prije njega.

Posebno treba napomenuti okolnost da je svećenik morao imati završene visoke škole da bi pošao u misije, a tek kad bi navršio 30 godina mogao je ispovijedati i krenuti u misije koje su bile vrlo zahtjevne.

Po svemu sudeći sv. Nikola je završio visoke škole u Parizu te je općenito franjevačka provincija slala samo dvojicu svećenika na visoke škole. Kad je ispunio ove uvjete mogao je Nikola krenuti u svoje prve misije koje je žarko želio i potpuno svjestan opasnosti koje su tada postojale, npr. mučenička smrt brojnih kršćanskih misionara. Inače, to je bilo vrijeme nakon križarskih ratova kad je vladala velika netrpeljivost između kršćana i muslimana, a uz to su se pojavile brojne sekte po Europi. Međutim, tada je općenito među franjevcima došlo do velikih podjela, prvenstveno što su neki radikalno slijedili sv. Franju opslužujući vrlo stroga pravila, dok su drugi bili za to da se ta pravila nešto ublaže. Tako su se franjevci podijelili na „opservante“ koji su težili strogim izvornim pravilima koje je postavio sam osnivač reda sv. Franjo Asiški, i „konventualce“ koji su imali ublaženija pravila. Naime, opservanti su, osim pravila, odlučili nasljedovati i „Oporuku“ sv. Franje dok se konventualci s tim nisu složili. Ovo je vrlo važno spomenuti jer su se kasnije vodili prijepori je li sv. Nikola Tavelić bio franjevac „opservant“ ili franjevac „konventualac“? Međutim, dvojba je sasvim sigurno bespredmetna jer je 1517. godine i službeno došlo do podjele na „opservante“ i „konventualce“ i to bulom pape Leona X., a sv. Nikola je podnio mučeničku smrt 1391. god. u Jeruzalemu. Dakle, umro je prije spomenute podjele među franjevcima. Stoga je Papa zabranio da se sveci koji su živjeli prije ove podjele (1517.) nazivaju „opservantima“ ili „konventualcima“ te da se mogu zvati samo franjevcima. Znači sv. Nikolu možemo zvati samo franjevac, a nikako „opservant“ odnosno „konventualac“.

 

3. Misionarstvo u Bosni

Kako smo već prije naglasili da je sv. Nikola Tavelić žarko želio krenuti u kršćansku misiju što je uvijek bilo veoma rizično, a glavni cilj tadašnjih misija bio je obraćati “nevjernike“ te ih privoditi u krilo Katoličke Crkve. Naravno, tako visok ideal je postavio sam naš Gospodin Isus Krist koji je rekao svojim učenicima: “Idite po svem svijetu i propovijedajte „Radosnu vijest“ svakom stvorenju! Tko bude vjerovao i pokrsti se, spasit će se; tko ne bude vjerovao, osudit će se!“

Ove riječi su ozbiljno shvatili brojni kršćanski misionari koji su širili Božju Riječ na sve dijelove svijeta, a često su zbog toga podnijeli mučeničku smrt, a sve zato što su žarko željeli da svi ljudi prihvate Božju Riječ te da se tako spase njihove duše. Znači, njihov ideal je bila žarka ljubav prema Bogu i prema čovjeku. Baš takav je bio i sv. Nikola Tavelić kojemu je mučeništvo bilo najviši kršćanski ideal i kojemu je težio. Naravno, takvih duhovnih velikana je uvijek malo jer to zahtijeva izuzetnu odlučnost i hrabrost koju samo može dati Bog jer oslanjajući se samo na ljudske snage nitko od njih to ne bi uspio.

Na taj način se pružila prilika i našem Nikoli da krene u svoje prve misije, a za to nije trebao daleko putovati jer je srednjovjekovna Bosna vapila za kršćanskim misionarima, a zbog specifičnih prilika koje su vladale u Bosanskom kraljevstvu.

Naime, Bosna se počela razvijati kao banovina za vrijeme Kulina bana (1180.- 1204.) koji je sklopio s Dubrovčanima ugovor o slobodnoj trgovini što je ubrzalo razvoj bosanske države. Bosna se nalazila unutar hrvatsko – ugarskog kraljevstva, a već smo naglasili da su njome vladali naši velikaši Šubići. Slom Šubića je iskoristio bosanski vladar Stjepan II. Kotromanić koji se osamostalio, a njegov nećak Tvrtko postaje prvi bosanski kralj te širi granice Bosne i na naše krajeve pa se 1390. godine proglasio kraljem Hrvatske i Dalmacije. Međutim, u Bosni se raširilo vrlo snažno krivovjerje koje se zove bogumilstvo koje je najvjerojatnije došlo iz Bugarske, no, sličnih krivovjerja bilo je u cijeloj Europi samo pod drugim imenom, kao npr. valdenzi, katari, patareni itd. Bogumili su naučavali dualistički princip vjerovanja (sve materijalno stvorio je Sotona, a duhovno Isus), nisu gradili crkve, negirali su autoritet pape te nisu priznavali ni Evanđelje. Naravno, da je ovo sve teološki pogrešno, međutim, bogumili su u Bosni bili vrlo dobro organizirani te je nihov poglavar „Djed“ čak potvrđivao vladarske povelje, posredujući u sporovima između vlastele i kralja. Iako su dominikanci pokušali iskorijeniti ovo krivovjerje i nisu imali u tome uspjeha tako da su bogumili u Visokom ubili 30-tak dominikanaca, a kasnije su usmrtili i nekoliko franjevaca.

Premda je sv. Nikola Tavelić znao koliko su bogumili bili opasni i neprijateljski raspoloženi prema kršćanskim misionarima, ipak je odlučio poći u Bosnu gdje su vladale vrlo teške prilike. Usprkos činjenici da je majka bosanskog kralja Tvrtka bila iz roda Šubića od kojih potječe i sv. Nikola Tavelić, misija nije bila nimalo jednostavna jer su bosanski kraljevi podržavali kršćanske misionare, ali se u osnovi nikad nisu odrekli bogumila. Tako su bosanski kraljevi Stjepan Tomaš i njegov sin Stjepan Tomašević i službeno priznali autoritet Katoličke Crkve postajući katolicima jer su trebali pomoć od pape Pija II, pred nadolazećim Turcima koji su Bosnu ipak osvojili 1463. godine. Sv. Nikola Tavelić se uputio sa još 11-ero franjevačke braće u Bosnu najvjerojatnije 1379. godine, a to je vrijeme Tvrtka I. Kotromanića. O njegovu radu u Bosni ne znamo puno jer su Osmanlije većinu samostana zapalili, no, zasigurno je bilo vrlo teško s tvrdokornim bogumilima. Ipak smo pronašli podatak da su sv. Nikola Tavelić i njegova braća franjevci uspjeli obratiti oko 50 000 bogumila koji su prešli na katoličanstvo. Neki povijesni izvori nam opet kažu da je pred dolazak Turaka, čak 3/4 bogumila prešlo na katoličanstvo na što je sigurno utjecala i okolnost što je posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević službeno prešao na katoličanstvo. Njega je osobno okrunio papin izaslanik što je bio čin potpore Bosni pred dolazak Turaka Osmanlija. Sv. Nikola Tavelić Bosnu napušta 1391. godine kad je umro moćni bosanski kralj Tvrtko, a u Bosni je zavladala anarhija.

 

4. Mučeništvo u Jeruzalemu 1391. godine

Dakle, zaključili smo iz prethodnog da je u Bosni nakon smrti slavnog kralja Tvrtka I. zavladala anarhija i bezvlašće što su iskoristili bosanski velikaši koji su se znatno osamostalili ratujući međusobno što je pogodovalo kasnije turskim osvajačima.

U takvim prilikama misionarski rad sv. Nikole Tavelića je postao gotovo nemoguć te je sam zatražio da napusti Bosnu koju je tako žarko volio. Međutim, znao je da Bosnu čekaju teški dani u kojima će gotovo nestati njezino katoličko obilježje za koje se on neumorno zalagao te je sv. Nikola Tavelić teška srca napustio Bosnu. Sigurno je da nije Bosnu napustio jer se bojao za svoj život, nego je svoju bosansku misiju želio zamijeniti još težom, a to je značio odlazak u Svetu Zemlju, gdje su općenito vladale netrpeljivosti između kršćana i muslimana. Naime, križarski ratovi su trajali od 1095. do 1291. godine, dakle, oko 200 godina, a poginulo je od 1 000 000 do 9 000 000 ljudi. Dakle, radi se o jednom od najkrvoločnijih sukoba u povijesti. Borbe su se vodile između kršćana i muslimana za Jeruzalem koji je bio Sveti grad za kršćane, jer se tamo nalazio Kristov grob, a kojeg su često posjećivali kršćanski hodočasnici. Kada su Jeruzalem osvojili Turci Seldžuci, oni su branili kršćanima hodočašće u Jeruzalem što je znatno uzbudilo duhove u tadašnjoj kršćanskoj Europi. Međutim, uzroci sukoba su bili i ekonomske naravi jer je Europa bila u vrlo teškom stanju, a osvajanjem Jeruzalema Turci Seldžuci su presjekli važne trgovačke putove prema istoku ugrožavajući permanentno i samo Bizantsko Carstvo.

Nakon križarskih ratova Jeruzalem su držali Saraceni, Mamelučke dinastije te su vladali relativno tolerantni odnosi između kršćana i muslimana. Međutim, kršćanima je bilo vrlo teško u Svetoj Zemlji ispovijedati svoju vjeru te su jedino franjevci dobili počasni naziv „čuvari svetih mjesta“ i to od 1342. godine te se tamo nalaze i danas.

Takav status im je, između ostalog, omogućila i kraljevska dinastija Anžuvinaca koja je otkupila dio područja u Svetoj Zemlji od Saracena po iznimno visokoj cijeni. Baš tu su franjevci sagradili čuveni samostan sv. Spasitelja na brdu Sion, gdje je krajem 14.stoljeća boravilo 15- tak franjevaca, a starješina samostana bio je fra Gerard Calvet kojeg su zvali sionski gvardijan. Baš u taj samostan je došao sv. Nikola Tavelić 1391. godine sa svoja 3 brata franjevca, fra Deodatom i fra Petrom podrijetlom iz Francuske i fra Stjepanom koji je bio Talijan.

Sv. Nikola i njegova braća su se isticala poniznošću, revnošću i poslušnošću crkvenim poglavarima što je općenito resilo franjevce. Dolaskom u samostan sv. Spasitelja nastavili su svoj duhovni put, a sam sionski gvardijan ih je srdačno primio. Vrijeme su posvetili molitvi i izučavanju Sv. pisma, a posebno ih je zanimalo kako privesti Saracene katoličkoj vjeri što se tada smatralo gotovo nemogućim jer njihov zakon je to branio, čak je predviđena i smrtna kazne za one koji bi to pokušali. Uostalom, sv. Nikola Tavelić i njegova braća su jako dobro znali kako su prošli franjevci koji su pokušali propovijedati kršćanski nauk u Maroku 1220. godine kada su Saraceni usmrtili 5 franjevaca koji su podnijeli mučeništvo za Krista i svoju vjeru. Sv. Nikola Tavelić, sv. Deodat, sv. Petar i sv. Stjepan su ipak toliko ljubili Krista i ljudske duše tako da ih ni to nije obeshrabrilo u njihovu naumu. Znači, oni su se pomno raspitali kod teološki naobraženih franjevaca koji su bili u tom samostanu što bi se dogodilo ako bi pokušali obratiti na katoličku vjeru samog jeruzalemskog kadiju. Odgovoreno im je da ako to uspiju onda bi odmah puno muslimana prešlo na katoličku vjeru što bi Bogu sigurno bilo ugodno jer bi im se tako duše spasile, međutim, ako ne uspiju te ih muslimani ubiju, njihova mučenička krv prolivena za Krista i ljudske duše, sigurno bi kasnije donijela mnogo plodova. Nakon što su dobili potvrdan odgovor za svoj naum, počeli su se pripremati za njega, prvenstveno žarkom molitvom preko koje im je sam Duh Sveti ulijevao snagu za nadolazeće mučeništvo. Tako su njih četvorica 11.studenog 1391.godine hrabro krenuli sa svitkom papira gdje su napisali svoj govor kojeg su planirali hrabro pročitati pred jeruzalemskim kadijom. Naime, taj dan je bio Kurban Bajram veliki muslimanski blagdan te je grad vrvio od muslimana. Nakon što su prvo potražili jeruzalemskog kadiju u Omarovoj džamiji gdje ga nije bilo, kadijini čuvari su ih odveli direktno u dom jeruzalemskog kadije gdje se on nalazio sa svojim savjetnicima.Tako je sv. Nikola Tavelić koji je bio sam inicijator ovog poduhvata stao pred jeruzalemskog kadiju te vrlo glasno i odlučno progovorio slijedeće riječi čitajući svitak iz svoje ruke:

„Gospodine poglavico, i vi svi ovdje prisutni, molimo vas , da vam s vašom dozvolom progovorimo, i da poslušate naše riječi : jer sve što ćemo vam reći, potpuno je istinito i ispravno , i bez ikakve himbe, a vašim dušama veoma korisno“
„Vjera muslimanska nije prava vjera, jer nije dana od Boga, nego izmišljena od ljudi. Sadrži mnogo neistina, laži i protuslovlja. O njoj ne govori ni Mojsije ni proroci ni Krist. Mi smo poslanici pravoga Boga, u koje smo časno ime došli, da vam navijestimo radosti mira i vječnog spasenja. Ako hotimično ne zatvorite oči svijetlu istine, vidjet ćete jasne zablude, koje nečistom sjenom potamnjuju razum u vašoj krivoj sekti , a koje su tako očite, da ih svijetlo naravnog razuma otkriva i osuđuje. Krist pravi Bog i čovjek, u Svetom Zakonu, koji je u skladu sa zdravim razumom, pokazao je zdravi put po kojemu će ljudi doći do vječnog spasenja. Jedino u Zakonu Kristovu je spasenje, a u zakonu vašega mekoputnoga i krivog zakona je vječna propast. Što smo došli da tražimo, jesu duše, za koje je Krist, pravi Bog i čovjek, za njihovo spasenje i otkupljenje dao neizmjernu cijenu svoje krvi , beskrajne vrijednosti, a nas veoma boli , što se duše, koje su ga toliko stale , gube, okovane verigama vaše odvratne sekte“! Stoga, ako se želite spasiti, treba da prigrlite kršćansku vjeru koju nas je naučio Isus Krist koji je rekao: „Tko vjeruje i bude kršten , spasit će se; tko ne vjeruje i ne bude kršten bit će osuđen“

Kada je jeruzalemski kadija čuo ovaj govor, nije mogao vjerovati te je odmah pozvao sionskog starješinu fra Gerarda koji je smjesta došao. Zatim je jeruzalemski kadija pitao četvoricu franjevaca šalje li ih neki kršćanski kralj ili papa? Odnosno, pitao ih je jesu li oni pri zdravoj pameti? Sv. Nikola Tavelić je odgovorio da ih ne šalje nikakav kralj, a ni papa, nego ih šalje sam Bog. Nakon toga se jeruzalemski kadija još više rasrdio te im je zaprijeti da opozovu sve ovo, odnosno da prijeđu na muslimansku vjeru, inače će izgubiti živote. Međutim, franjevci su hrabro odgovorili da neće opozvati ništa, nego su za Krista i svoju vjeru spremni umrijeti. Pred kadijinom kućom se okupilo više desetaka tisuća razjarenih muslimana koji su čuli za ovaj događaj te su provalili unutra i četvoricu franjevaca toliko istukli da su svi mislili da su mrtvi. Nakon što su franjevci cijeli dan ležali polumrtvi, probudili su se te su ih Saraceni odveli u podrume gdje je slijedilo pravo mučenje. Prvo su ih toliko izbičevali da im je cijela koža otpala, a onda su ih zakovali u drvene grede s tim da su ih naglavačke držali bez hrane i pića puna 3 dana. Ovdje se dogodilo prvo Božje čudo jer su sve ovo izdržali, a da nisu umrli, pogotovo što bi svako medicinsko istraživanje potvrdilo da je nemoguće kako nije nastupila infekcija s obzirom da im je koža bila potpuno oguljena! Nakon ovoga mučenja sv. Nikola Tavelić i braća su odvedeni na glavni jeruzalemski trg na koji je došao i sam Emir od Gaze. On im je ponudio da opozovu svoje učenje i prijeđu na islam te će im tako spasiti živote, inače će završiti na samoj lomači koja se spremala pred njihovim očima. Hrabri franjevci su glasno i odlučno odgovorili Emiru od Gaze da neće, a da bi bilo bolje njima da se pokrste u ime Isusovo koji je jedini pravi Bog. Ovo je bilo drugo Božje čudo jer nakon tako strašnog mučenja nitko ne bi ostao živ, a kamoli ovako prkosio u punoj snazi samom Emiru od Gaze. Nakon ovoga muslimani su ih sasjekli mačevima, sabljama i noževima toliko da su od njihovih tjelesa ostali samo bijedni ostaci koje više nitko ne bi mogao prepoznati. Zatim su ostatke njihovih tjelesa bacili u vatru, međutim, njihova tjelesa nisu sagorjela te su razjareni Saraceni to pokušali još tri puta, naloživši neviđeno veliku vatru. Međutim, njihova tjelesa opet nisu sagorjela što je bilo treće Božje čudo tijekom ovog strašnog mučeništva!

Pošto su Saraceni znali da kršćani štuju ostatke tjelesa svojih svetaca koji se zovu relikvije, bili su silno uzbuđeni i preplašeni. Potom su uzeli ostatke njihovih tjelesa te su ih pokopali na tajnom mjestu koje nitko nije otkrio do današnjeg dana. Sam ovoj događaj osim mnoštva muslimana pratio je stanoviti broj kršćanskih hodočasnika koji su se tu našli te sam sionski starješina fra Gerard sa svojom braćom iz tog samostana. Ovo je vrlo važno jer je sad ovaj važni događaj imao svjedoke koji su ovo vidjeli i kasnije svugdje posvjedočili. Ipak je najvažnije što je fra Gerard koji je uživao visok ugled, 1392. godine sve ovo stavio u svoj izvještaj koji se čuva u samome Rimu i to kao „Vatikansko izvješće“. Tako imamo 2 izvješća u Vatikanu, zatim još 4 izvješća u Rimu, 4 šibenska izvješća i jedno izvješće iz Leipziga. Sva ova izvješća govore o mučeništvu sv. Nikole Tavelića, sv. Deodota, sv. Petra te sv. Stjepana na vrlo sličan način. Sa sigurnošću možemo reći da su povijesno vjerodostojni izvori koji su ujedno korišteni pri kanonizaciji njih četvorice. Tako se vrlo brzo vijest o mučeničkoj smrti ove četvorice franjevaca proširila po čitavoj Europi.

 

V. Beatifikacija i kanonizacija sv. Nikole Tavelića

Smrt i mučeništvo sv. Nikole Tavelića, sv. Deodata, sv. Petra i sv. Stjepana je odmah bilo popraćeno u kršćanskim krugovima kao vrlo hrabar primjer svjedočenja kršćanske vjere te su se odmah pojavili franjevci koji su ih željeli nasljedovati. Tako su 2 španjolska redovnika, blaženi Ivan i blaženi Petar podnijeli mučeničku smrt 1397. Godine nasljedujući sv. Nikolu Tavelića i njegovu braću, već spomenute franjevce. Danas je nama neshvatljivo koliko hrabrosti su imali tadašnji kršćani koji su za svoju vjeru bili spremni i umrijeti. Ako se s njima uspoređujemo mi kršćani danas, sigurno je da smo se uljuljkali i uspavali misleći da možemo konzumirati neko „konformističko kršćanstvo“ bez žrtvovanja za svoju vjeru.

No, vratimo se opet našim mučenicima koji su živjeli u 14.stoljeću kada su općenito vladale drugačije prilike koje nikako ne možemo usporediti sa današnjim. Što se tiče crkvenih dokumenata bitnih za postupak beatifikacije i kanonizacije, svakako su najvažnija već spomenuta „Vatikanska izvješća“, „Šibensko izvješće“, te „Leipziško izvješće“, za koja Crkva drži da sadrže izvornu autentičnost o samom mučeništvu sv. Nikole Tavelića i njegve braće. Međutim, što se tiče svjedočanstava, svakako treba spomenuti, “Mletačko izvješće“, pisma fra Gerarda Calveta, “Tuluško izvješće“ ,“Zadarsko izvješće“, “izvješće u franjevačkoj kronici“ te vrlo važno izvješće sv. Jakova Markijskog koji tvrdi da je upoznao 2 rođena brata sv. Nikole Tavelića (poč.15.st.), a u njegovu autentičnost sigurno ne možemo sumnjati. Sva ova izvješća i svjedočanstva govore o mučeništvu sv. Nikole Tavelića i njegove braće na vrlo sličan način te se u bitnome ne razlikuju, a što znači da su vjerodostojna, odnosno istinita, te tako prihvatljiva u procesu beatifikacije i kanonizacije.

Ako je tome tako, zašto se onda toliko moralo čekati na to da se ovi franjevci proglase svecima? Odgovor nije jednosložan. Potrebno je stoga objasniti teloški ispravno pojam mučeništva. Dakle, kao primjer pravog mučeništva može nam poslužiti sv. Ignacije Antiohijski koji objašnjava svoju želju za mučeništvom riječima: „ Da Isusa Krista dostignem i da se u Kristu nađem“. Međutim, umrijeti za Krista nije dovoljno samo po sebi, nego pri tome mučeništvu se neprijatelj mora ljubiti. Dakle, bitna razlika između fanatika i mučenika jest u tome što fanatik mrzi, a mučenik ne zna za mržnju!

Dakle, to su vrlo komplicirani teološki pojmovi pa je sasvim razumljivo da je Katolička Crkva vrlo oprezna pri utvrđivanju takvih pojava te takav posao povjerava svojim učenim stručnjacima za to područje. Drugi razlog zašto se puno čekalo na proces beatifikacije i kanonizacije jesu prilike koje su vladale u našoj domaćoj Crkvi. Poznato je da naša Crkva bila rascjepkana i podređena stranim nadbiskupijama, što je i logično jer su naše zemlje bile rascjepkane skoro cijelu povijest. Naime, zagrebačka biskupija se osamostalila od mađarske ingerencije tek 1852. godine zaslugom bana Josipa Jelačića kad je uzdignuta na rang nadbiskupije.

Upravo se zbog svega navedenog tek od druge polovice 19. stoljeća moglo nešto ozbiljno početi raditi na procesu beatifikacije sv. Nikole Tavelića. Pri tome svakako treba spomenuti zasluge šibenskog biskupa Antuna Josipa Fosca koji je puno truda uložio kad je posrijedi beatifikacija Nikole Tavelića.

Tako je 1889. godine papa Lav XIII. svečano proglasio blaženim Nikolu Tavelića. Ovo je izazvalo pravo oduševljenje u hrvatskom narodu koji je oduvijek štovao sv. Nikolu Tavelića. Poznata su brojna čudesa i milosti dobivene po zagovoru sv. Nikole Tavelića, i to njih ukupno 108 koji su i službeno prijavljeni. Npr. poznati.slučaj Fanike Engelman iz Požege je među poznatijim čudesima. Naime, ona je kao dijete od 2 godine naglo paralizirana tako da nije mogla stajati ni sjediti te je trpjela neopisive boli. Liječnici su bili nemoćni te su roditeljima prognozirali najgore. Međutim, njena majka koja se oduvijek molila sv. Nikoli Taveliću se preporučila prijatelju da plati misu za njenu bolesnu kćerkicu. Tako je njezin prijatelj pošao 1937. godine na hodočašće u Jeruzalem gdje se u crkvi sv. Ćirila i Metoda vršila posveta prvog oltara sv.Nikole Tavelića koji je posvetio sam blaženi Alojzije Stepinac. On je tu platio misu za malu Faniku Engelman, a njezina majka je prisustvovala na Euharistijskom slavlju u čast sv. Nikole Tavelića gdje se žarko pomolila za svoju kćer vapeći sv. Nikoli Taveliću za pomoć. Kada se majka vratila kući dobila je vijest iz bolnice da je Fanika potpuno ozdravila, a sami liječnici nisu znali objasniti kako se to dogodilo.

Ovakvih čudesa je bilo puno, naročito u okolici Livna (Podhum), gdje se sv. Nikola Tavelić i najviše štuje i časti. Sigurno da je bilo puno čudesa i ozdravljenja po njegovu zagovoru i puno više od 108 koji su registrirani i objavljeni u katoličkim časopisima poput „Vjesnika bl. Nikole Tavelića“ koji je izlazio u Šibeniku. Međutim, sama čudesa nisu presudna u ovom slučaju jer je hrvatska crkva tražila tkz. ekvipolentnu kanonizaciju. To nije kanonizacija redovnim putem koja puno duže traje i više košta, već je to izvanredna kanonizacija koja se provodi brže i to na osnovu toga koliko se dugo štovao neki svetac neprekinuto u nekom području. Za naše prilike ovo je bilo puno jednostavnije jer nalazeći se opet unutar dvije Jugoslavije, naša crkva je bila potpuno osiromašila.

Tako je uz veliku svečanost blaženi Alojzije Stepinac posvetio prvi oltar Nikoli Taveliću 1937. godine u Jeruzalemu u već spomenutoj crkvi sv. Ćirila i Metoda. Dvije godine kasnije, 14. studenog 1939. godine blaženi Alojzije Stepinac je predao papi Piju XII., predstavku u kojoj je tražio da svečana izvanredna kanonizacija Nikole Tavelića bude 1941. godine kada se trebalo proslaviti 1300 godina povezanosti Hrvata i Sv. Stolice. Međutim, to nije bilo moguće zbog rata koji je uslijedio.

Dakle, blaženi Alojzije Stepinac je žarko promicao kao hrvatski kardinal štovanje tada blaženog Nikole Tavelića. Međutim, tek nakon II. svjetskog rata moglo se nastaviti sa mukotrpnim radom. Kad je posrijedi kanonizacija Nikole Tavelića prilike nisu bile nimalo jednostavne jer je komunistički režim u novonastaloj SFRJ svim silama nastojao neutralizirati Katoličku crkvu u Hrvatskoj koja je tada jedina brižno čuvala hrvatsku nacionalnu svijest. Zato svako isticanje kršćanskih vrijednosti koje je vidljivo promicao Nikola Tavelić je za komuniste bilo neprihvatljivo jer su se plašili bilo kakvog nacionalnog okupljanja Hrvata.

Ipak i u takvim prilikama djeluje šibenski biskup msgr. don Josip Arnerić koji je toliko pridonio u ovom procesu kanonizacije da mu je sam papa šaljivo rekao: “Vi ste mučenik ove kanonizacije.“

Sam proces kanonizacije su vodili msgr. dr. Juraj Magjerec i dr. Krešimir Zorić koji je boravio u Rimu te su obojica bili postulatori u ovom postupku. Dr. Dragutin Hren i dr. Ante Crnica koji ga je naslijedio su bili vicepostulatori, kao i dr. Jeronim Šetka koji je također bio vicepostulator. Zasigurno je njihov doprinos ovoj kanonizaciji bio ogroman te im svi moramo biti zahvalni na njihovom ustrajnom trudu koji su uložili.

No, svakako treba spomenuti još jednog šibenskog biskupa, a to je Jeronim Mileta koji je toliko radio na štovanju našeg prvog sveca. Veliki trud su uložili dr. Josip Andrić i dr. Dominik Mandić koji su dali povijesno teološki prikaz vremena u kojem je sv. Nikola Tavelić živio, što je također vrlo bitno. Hvala Bogu jer se njihov trud isplatio tako da je papa Pavao VI u bazilici sv. Petra u Rimu pred 20 000 hodočasnika 21.lipnja 1970. godine proglasio Nikolu Tavelića svetim.

Tako su Hrvati nakon više od 1300 godina kršćanstva dobili svog prvog kanoniziranog sveca koji se zvao sv. Nikola Tavelić, a svetim su proglašeni i njegova braća sv. Deodat , sv. Petar i sv. Stjepan koji su podnijeli mučeništvo s njim 1391. godine.

Sasvim je jasno kakav je značaj imala ova kanonizacija za mali hrvatski narod koji je očuvao svoj nacionalni identitet jedino kroz katoličanstvo. Zato je ova kanonizacija upoznala cijelu Europu sa kulturom hrvatskog naroda koji je bio potpuno podređen u SFRJ. Prema tome, ova kanonizacija je doprinijela ponovnom buđenju hrvatske nacionalne svijesti, usprkos činjenici što je Hrvatska u to vrijeme bila dio SFRJ, a koja je ideološki bila protivna kako Katoličkoj crkvi, tako i hrvatskom nacionalnom identitetu koji je bezuspješno gušila sve vrijeme svog postojanja.

Dragutin Koštro prof. OFS

Dragutin Koštro, profesor povijesti i zemljopisa u srednjoj školi u Imotskom. Član je mjesnog bratstva "Sv. Franjo" Imotski.

 

Zadnji sadržaj od Dragutin Koštro prof. OFS

 

 

 Blato, Vela Luka, Cavtat, Dubrovnik - Lapad, Dubrovnik "Mala braća", Imotski, Kuna, Lumbarda, Makarska, Metković, Omiš, Orebić, Podbablje, Proložac, Rožat, Mokošica, Runovići, Sinj, Split "Gospa od zdravlja", Split - Pojišan, Split - "Sv. Frane", Split "Sv. Obitelj", Split - Trstenik, Trogir, Drid, Vinjani, Zmijavci

 

Franjevački svjetovni red OFS

Splitsko-dubrovačko područno bratstvo
„Sv. Leopold Bogdan Mandić“

Trg Gaja Bulata 3

21 000 Split

Tel.: 021 / 541 718