Bl. Alojzije Stepinac i politički režimi

1. Uvod
2. Stepinčevo djetinjstvo, školovanje i svećenički poziv
2.1.Svećenički poziv
3. Kraljevina Jugoslavija i Stepinac nadbiskup zagrebački
3.1.Kraljevina Jugoslavija
3.2. Stepinac nadbiskup zagrebački
4. N D H – Stepinac i Pavelić
4.1.Nastanak NDH
4.2.Slabosti NDH
4.3.Katolička Crkva i NDH
4.4. Pavelić i Stepinac
4.5. II. svjetski rat u Hrvatskoj
4.6.Bleiburška tragedija
5. Komunistička Jugoslavija i Stepinac
5.1. Socijalistička vlast u Jugoslaviji – Tito i Stepinac
5.2. Pastirsko pismo
5.3. Suđenje Stepincu
6. Stepinac u zatočeništvu, bolest i smrt
6.1.Lepoglava 1946. – 1951.g.
6.2.Krašić 1951. – 1960. g.
6.3. Titov pokušaj stvaranja „nacionalne Crkve"
6.4. Stepinčeva bolest i smrt
6.5. Stepinčev pogreb
7. Zaključak
8. Literatura

 

1. Uvod

Zasigurno, čim se spomene Alojzija Stepinca nitko ne može ostati ravnodušan. Nijedno ime ne izaziva tolike kontroverze kao njegovo, barem kad je u pitanju hrvatska povijest XX. stoljeća. 1998. g. u Mariji Bistrici je sv. Ivan Pavao II. pred 500 000 ljudi proglasio Alojzija Stepinca „blaženim", a nakon što je kardinal Angelo Amato 14.2.2014. g. objavio da je Katolička Crkva priznala čudesno ozdravljenje po zagovoru bl. Alojzija Stepinca, ispunjeni su svi uvjeti da se bl. Alozije Stepinac proglasi „svetim", što će se najvjerojatnije dogoditi 2015. godine. Dakle, za Katoličku Crkvu koja se smatra vrhunskim moralnim autoritetom u svijetu, dvojbe nema. Međutim, kome onda smeta i dalje Stepinčevo ime, odnosno tko ne želi priznati de je Alozije Stepinac sveti čovjek koji se među rijetkima otvoreno suprotstavio totalitarnim režimima u XX. stoljeću. Što se tiče hrvatskog društva, još uvijek ima onih koji negiraju Stepinčeve zasluge u spašavanju mnogih ljudskih života tijekom II. svjetskog rata. Zašto je toliko kontroverze oko Stepinčeva imena unutar hrvatskog društva? Nije teško pogoditi. Naime, nakon što se Republika Hrvatska odcijepila od bivše SFRJ 1991. g. te je međunarodno priznata 1992. g., naša mlada država suočila se s vrlo jakom jugoslavenskom vojnom agresijom koju je ipak u „Domovinskom ratu" nadvladala. Međutim, mlada hrvatska država stvorena na demokratskim temeljima, suočila se sa brojnim političkim poteškoćama unutar svog društva koje ipak nije uspješno prebrodila. Tako je, između ostalog, Hrvatski sabor 2006. g. usvojio „Deklaraciju o osudi komunističkog režima" koji je počinio brojne zločine naspram hrvatskog naroda tijekom postojanja bivše SFRJ koja je bila tipična socijalistička tvorevina. Usprkos ovoj „Deklaraciji" hrvatske političke institucije nisu učinile ništa da bi se proveo nužan proces dekomunizacije koji je uspješno proveden u svim tranzicijskim zemljama.

Tako je Hrvatska među rijetkim zemljama srednje i jugoistočne Europe koja se ne može ili neće suočiti sa svojom komunističkom prošlošću. To je zaista kontradiktorno jer je Hrvatska članica EU koja je stvorena na demokratskim temeljima, a protivi se totalitanom komunističkom sustavu kojeg je i nekoliko puta osudila (EU parlament) tražeći to i od svih ostalih svojih članica. S obzirom da Hrvatska nije donijela „lustracijski zakon" koji bi pokrenuo procesuiranje komunističkih zločina, bivše komunističke elite ostaju netaknute te su se uspješno infintrirale u skoro sve bitne institucije hrvatskog društva. Upravo ove političke snage još uvijek sprečavaju, barem „moralnu lustraciju" unutar hrvatskog društva koja je također izostala. U tom kontekstu treba promatrati određenu šutnju i kad je posrijedi Alojzije Stepinac. Naime, Stepinac je na montiranom komunističkom suđenju 1946. g. osuđen na 16 godina robije uz prisilni rad te su mu pet godina oduzeta politička i građanska prava. Premda je Hrvatski sabor 1992. g. ovo suđenje proglasio montiranim i nevažećim, a Alojzija Stepinca proglasio nevinim, još uvijek se o Alojziju Stepincu plasiraju laži i klevete, ili se uopće o njemu malo govori i piše, a toliko je zadužio hrvatski narod zbog kojeg je i podnio mučeništvo.

Iskreno se nadam da će ovaj rad barem malo rasvijetliti istinu o najvećem sinu hrvatskog naroda kojeg je Stepinac neizmjerno volio i ljubio.

2. Stepinčevo djetinjstvo, školovanje i svećenički poziv

Alojzije Viktor Stepinac se rodio 8. svibnja 1898. g. u selu Brezariću (župa Krašić), kao jedno od osmero djece, od majke Barbare i oca Josipa. To je drugi brak njegovog oca Josipa koji je vrlo rano ostao udovac sa svoje troje djece. Stepinci potječu iz mjesta Krašić koje se nalazi u blizini Jastrebarskog te se Krašić spominje u starim ispravama već godine 1249. g.. Njegova obitelj je bila dosta bogata i ugledna te je obitelj Stepinac dala zagrebačkoj nadbiskupiji više uzornih svećenika i redovnica. Među svećenicima se najviše ističe stric Stepinčeva oca msgr. dr. Matija Stepinac, dugogodišnji duhovnik u zagrebačkom sjemeništu koji je godine 1921. g. umro u Varaždinu kao kanonik čazmanskog kaptola na glasu svetosti. Tako je sam Alojzije Stepinac prije svoje smrti sa zadovoljstvom ustanovio da su prema njegovu sjećanju četiri Stepinca bili svećenici. Tako je mali Alojzije rastao u krugu sedmorice već starije braće i sestara pod brižnim očevim nadzorom, a grijala ga je topla majčinska ljubav. Od svoje majke Barbare je naslijedio jaku i živu vjeru, njezin način mišljenja i osjećanja, njezinu požrtovnost i veliku pobožnost prema presvetoj Bogorodici kako je običavao Alojzije nazivati bl. Djevicu Mariju. U njegovu se mladu dušu Gospin lik tako duboko utisnuo tako da je tijekom cijelog svog života rado razmišljao o nebeskoj majci. Alojzije je vrlo rano dobio nadimak Lojzek kako su ga zvali od milja te je pučku školu završio u Krašiću odličnim uspjehom. Bilo je nešto u njemu što ga je razlikovalo od ostale djece te ga je učitelj zbog njegove nadarenosti, poučljivosti i ponašanja stavljao za uzor ostaloj djeci. Njegova majka Barbara je u svom srcu gojila nadu i želju da bi joj Lojzek (Alojzije) postao svećenikom te je na tu molitvenu nakanu strogo postila tri puta tjedno. Međutim, ovu svoju tajnu je Barbara vješto skrivala skoro cijeli život. Kad je Alojzije 1909. g. završio osnovnu školu, prema roditeljskoj odluci otišao je u Zagreb, a ne u Karlovac jer je pokazivao želju posvetiti se svećeničkom pozivu. Tako je primljen u nadbiskupski orfanotrofij (sirotište jer su se mogli školovati i siromašni) u Zagrebu koji je nadomještao ulogu zagrebačkog sjemeništa. Ovdje je Alojzije proveo šest godina te je u vladanju bio uzoran, tih i miran, ali kad je trebalo zastupati štogod pravedno, pokazao bi živost i odrješitost. Prema svojim prijateljima bio je vrlo srdačan te im je uvijek pomagao. Međutim, čim mu je završila matura, morao se prijaviti u Karlovac zbog vojne službe.
Naime, to je bilo vrijeme strašnog Prvog svjetskog rata (1914. – 1918.) u kojem je sudjelovao i hrvatski narod na strani Austro-Ugarske, unutar koje se i nalazio. Borio se na talijanskom bojištu kod Soče gdje su se vodile žestoke borbe između talijanske i austro-ugarske vojske. Alojzije je bio hrabar vojnik koji je stekao čin poručnika u austijskoj vojsci. Međutim, pao je u talijansko zarobljeništvo nakon žestoke bitke u kojoj je bio i ranjen. U zarobljeništvu nije htio ostati pa se stoga pod utjecajem profesora Grgeca među tolikim drugima i on prijavio za jugoslavensku legiju koja je bila sastavljena od zarobljenih hrvatskih vojnika. Sad su se ovi naši vojnici borili protiv austrijske vojske, a prešavši na stranu Srbije koja je bila uz pobjednike (Engleska, SAD, Francuska). Tako je postao „solunski dobrovoljac" što će mu neki kasnije prebacivati, pokušavajući ga prikazati kao „Jugoslavena˝ što nikako ne stoji. Alojzije je odgojen u izrazito katoličkoj obitelji koja je njegovala uvijek domoljublje i istinsku ljubav prema hrvatskome narodu. Alozijeva obitelj je mučno očekivala kraj rata jer su osim njega bila još dvojica njegove braće u ratu. Kada se vratio kući, majka Barbara je očekivala da će njezin sin Alojzije natrag u sjemenište kako bi nastavio svoje znanosti u bogosloviji koje je rat prekinuo. S druge strane, njegov otac Josip se nadao da će njegov sin prihvatiti studij i to na sveučilištu jer je Alojzije pokazivao sklonost knjizi, a imao je ispit zrelosti. Tako se Alojzije pod očevom sugestijom odlučio za Agronomski fakultet u Zagrebu.

2.1. Svećenički poziv

Ogorčen razuzdanim životom vojnika u ratu među kojima je, ipak sačuvao svoju neporočnost, nije mogao opet podnositi sličnu lakoumnost i razvratnost zagrebačkih studanata te se ubrzo vratio u Krašić ne položivši ni jednog ispita. Nastupilo je razdoblje krize u njegovu životu kada nije znao kuda krenuti te ostaje na očevu imanju radeći seljačke poslove. Kada je 1923. g. umro Alojzijev brat Marko koji je radio na velikom očevu posjedu u Kamenarovu, otac je odlučio taj veliki posjed dati Alojziju. Zatim je otac Josip naumio i naći pristojnu djevojku svome sinu. Tako je Alojzije ponudio ruku Mariji Horvat , kćeri svog učitelja u osnovnoj školi jer ju je poznavao kao dobru kršćanku. Alojzije i Marija su međusobno razmijenili 18 pisama koji su zaista odraz njihove ljubavi, iskrenosti i čistoće koju su čuvali prije braka. Međutim, kad je trebalo zaključti zaruke izmjenom prstenja i poljubiti Mariju svoju zaručnicu, Alojzije se predomislio, shvativši da on nije za brak. Marija Horvat mu to nije zamjerila jer je po ženskoj intuiciji slutila da Bog s Alojzijem ima neke druge planove te su se rastali u miru i međusobnom razumijevanju. Sam Alojzije se sve više povlačio u samoću, moleći dugo u crkvi te su svi mogli primjetiti da je on nekako drugačiji od ostalih. Zaista ga je Bog počeo jako privlačiti, te je Alojzije opet počeo razmišljati o svećeničkom pozivu kojeg je iznimno cijenio. Presudan korak odigrao je njegov bivši razrednik dr. Josip Lončarić koji je bio potpuno uvjeren da njegov bivši pitomac treba postati svećenik. Nakon dubokog razmišljanja i velikih lomova koje su se odigravali u njegovoj plemenitoj duši, Alojzije se ipak odlučio za svećenstvo, duboko svjestan odgovornosti koje nosi ovaj poziv.

Odlučio je poći direktno u Rim gdje se upisao u vrlo ugledni zavod „Germanikum", kojeg je osnovao papa Julije III. ( 1550. – 1555.), a taj je zavod papa Grgur XIII. ( 1572.- 1585.) novčano osigurao. Tu je proveo sedam godina, a zbog razlike u dobi od osam godina i vojničke oficirske časti koju je Stepinac postigao za vrijeme rata te iskustva u seljačko–gospodarskim poslovima, ostali su pitomci gledali na njega s velikim oduševljenjem. Pitomci su se divili njegovoj izvanrednoj zrelosti i ozbiljnosti spojenoj s bratskom dobrotom koja je sve osvajala. Kolege su ga već smatrali svecem radi tih njegovih karakteristika i kreposti te temeljite, ujedno, i djetinje pobožnosti. Stepinac je kao i ostali pitomci „Germanikuma", pohađao predavanja iz mudroslovlja i bogoslovije na papinskom sveučilištu „Gregoriana" koje je osnovao papa Grgur XIII. Nakon što je uspješno dilomirao, Stepinac se pripremao za svećeničko ređenje što je zaista bio poseban trenutak. Tako je Stepinac postao svećenik 1930. g., a svoju prvu misu je služio na Sve Svete u bazilici S. Maria Maggiore. O Stepincu je tadašnji rektor Roko Rimml zabilježio sljedeće : „Zavod je napustio ljeti 1931. Svećenik sa svakog gledišta vanredno dobra značaja, iskreno pobožan i vjeran u obdržavanju zavodske stege, vrlo marljiv u učenju. U njemu su njegove kolege gledali zrelu svećeničku osobu, uzor u studiju i duhovnom životu.". Eto, tako je je sa odličnim referencama Alojzije napustio Rim te se vratio u domovinu 1931. g..

3. Kraljevina Jugoslavija i Stepinac nadbiskup zagrebački

3.1. Kraljevina Jugoslavija

Stepinac se vratio u domovinu 1931. g. nakon sedam godina studija gdje je zadobio doktorat iz filozofije i teologije. Međutim, političke prilike u novostvorenoj državi (Kraljevstvu SHS) nisu bile nimalo povoljne za hrvatski narod koji se prvi put našao u jednoj južnoslavenskoj zajednici. Kraljevstvo SHS je nastalo 1.12.1918. g. ujedinjenjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba koja je bila sastavni dio Austro–Ugarske i Kraljevine Srbije koja je bila pobjednik u Prvom svjetskom ratu, nalazeći se na strani sila Antante. Hrvati su, dakle, stoljećima živjeli u Habsurškoj Monarhiji, kasnije nazvanom Austro–Ugarska, gdje su ipak sačuvali osnovne elemente svog državnopravnog kontinuiteta kroz instituciju hrvatskog bana, Sabora, jezika, županija itd. Bez obzira što su Hrvati bili na strani gubitničkih sila (Austro–Ugarske i Njemačke) tijekom Prvog svjetskog rata, nadali su se da će biti ravnopravni sa ostalim narodima koji su ušli u Kraljevinu SHS. No, pokazalo se da Srbi kao najbrojniji i politički najmoćniji narod nisu razmišljali tako, barem njihove političke elite koje su ih zastupale. Premda je donešen Vidovdanski ustav 28. lipnja, 1921. g., ipak nije sadržavao elemnte federativnog uređenja, čemu su se Hrvati nadali. Ustavom je Kraljevstvo SHS organizirano kao parlamentarna, ustavna i nasljedna monarhija u kojoj su kralju dane znatno veće ovlasti nego parlamentu. Državom je, dakle, centralistički upravljao kralj Aleksandar Karađorđević iz Beograda, uz svesrdnu podršku Radikalne stranke i Srpske pravoslavne crkve koja je zauzela odlučujuće pozicije u ovoj državi. Jedini dobro organizirani otpor ovoj velikosrpskoj politici, s hrvatske strane, pružao je Stjepan Radić koji je bio vođa Hrvatske seljačke stranke. Međutim, kada su srpski radikali ubili Stjepana Radića u atentatu 1928. g., hrvatsko – srpski odnosi su se zauvijek poremetili.
Gotovo sve vlade su bile srpske, također su gotovo svi ministri bili Srbi te vojska, policija i činovništvo bilo je potpuno srpsko. Tako je Katolička Crkva bila u potpuno podređenom pložaju te je bila jedina vjerska zajednica koja nije imala reguliran pravni položaj s Kraljevstvom SHS. Npr. prema službenoj statistici iz 1921. g. bilo je u ovoj državi 5, 580 000 pravoslavnih, a katolika čak 4, 735 000, odnosno 47 % pravoslavnih i 39 % katolika te muslimana oko 11 %. Ipak je čak 2/3 budžeta predviđenog za vjerske zajednice pripadalo pravoslavnoj crkvi, a samo 1/3 svim ostalim vjerskim zajednicama. Kada je konačno trebalo potisati konkordat između Sv. Stolice i Kraljevine Jugoslavije 1938. g., Srpska pravoslavna crkva je to spriječila te su katolici ostali bez svojih vjerskih prava i to do samog raspada te države 1941. g. Eto kakve su bile političke prilike hrvatskog naroda unutar Kraljevine SHS, kasnije nazvanoj Kraljevina Jugoslavija. Na čelu katoličke Crkve u Jugoslaviji se nalazio nadbiskup Antun Bauer čija je neprolazna zasluga bila da je cijela Katolička Crkva u Jugoslaviji u tom razdoblju prošla bez većih potresa kroz velike promjene i poteškoće. Međutim, nadbiskup Bauer je bio već dosta bolestan te ga je mučilo pitanje njegovog nasljednika.

3.2. Stepinac nadbiskup zagrebački

Nakon temeljitog razmišljanja, nadbiskup Bauer je predložio za svog nasljednika Alojzija Stepinca koji do tada bio skromni nadbiskupov obredničar i bilježnik duhovnog stola. Na opće iznenađenje 29. svibnja, 1934. g. u Zagreb je stigao brzojav iz Rima kojim se službeno javlja, da je Sv. Otac imenovao dr. Alojzija Stepinca naslovnim nadbiskupom Nikopsisa i nasljednikom nadbiskupa zagrebačkog s pravom nasljedstva. Zbog njegove poznate svećeničke čednosti ime mu se uopće nije isticalo te je ova vijest u određenom smislu zatekla i kler i vjernike. Kao nadbiskupov nasljednik, Stepinac je posebnu pažnju posvetio djelovanju vjernika laika, poznatiju kao „katolička akcija". Pred sam rat je samo onaj dio katoličke akcije koji je spadao pod središnjicu, brojio oko 700 društava s preko 30 000 članova. Posebno je naglašavo važnost da katolička akcija ne smije biti vezana za neku političku stranku ili stranačko–političku tendeciju, već kako je rekao mladom svećeniku: „Oče, ni lijevo, ni desno, samo slijedite Krista i ništa drugo". Uporno je tražio od laika da se bore protiv dva najveća poroka koji uništavaju hrvatski narod, a to su psovka i kleveta, te je naglašavao važnost zajedničke molitve u obitelji, naročito sv. krunice. Uskoro je Stepinac osnovao Caritas zagrebačke nadbiskupije kojeg je osobno vodio. Također je osnovao pučku kuhinju gdje su se hranili brojni siromasi te je osnovao 14 novih župa u Zagrebu. Međutim, nadbiskup Bauer je bio smrtno bolestan te se pobrinuo da njegov nasljednik bude baš Alojzije Stepinac koji se toj ideji u određenom smislu odupirao, smatrajući se nedostojnim toliko odgovorne službe. Nadbiskup Bauer je posredovao kod samog kralja Aleksandra naglašavajući da je Stepinac bio „solunski dobrovoljac" čime je dobio privolu od samog kralja Aleksandra koja je bila potrebna. Kralj je pristao, ali je uskoro htio to opozvati, što je nadb. Bauer diplomatski odbio -kako je on sam to rekao p. Anđelku Juriću, isusovačkom provincijalu. Tako je nakon smrti Bauera 1937. g., Stepinac primio upravu nadbiskupije u vrlo teškim vjerskim, društvenim, političkim i gospodarskim okolnostima kako u Hrvatskoj tako i u cijelom svijetu. Naime, Kraljevina Jugoslavija se našla u vrlo teškoj političkoj situaciji nakon smrti kralja Aleksandra 1934. g. u Marseilleu. Politikom Milana Sojadinovića, država se počela približavati Njemačkoj i Italiji što nije odgovaralo britanskim političkim interesima koji su opet u Kraljevini Jugoslaviji bili posebno utjecajni. Državu je posebno opterećivalo „Hrvatsko pitanje", odnosno hrvatsko –srpski odnosi koji nisu bili riješeni ni sporazumom Cvetković–Maček, 1939. g. kad je nastala Banovina Hrvatska. Pokazalo se da HSS ne može riješiti „Hrvatsko pitanje" te su u narodu postojale sve popularnije „Ustaše" koje je predvodio dr. Ante Pavelić. Pavelić je smatrao da se „Hrvatsko pitanje" može riješiti jedino razbijanjem Jugoslavije i stvaranjem neovisne hrvatske države. Na ovako teške političke prilike trebao je odgovoriti i nadbiskup Stepinac koji je dobro predvidio da će hrvatski narod biti ugrožen od dva velika "zla" koja su sve bučnija u Europi, a to su nacizam i komunizam. HSS koji je uživao najveću podršku u hrvatskom narodu i Stepinac je glasovao za Mačeka pružajući mu tako podršku, a Mačeku je to bilo vrlo važno jer je znao za ogroman autoritet koji je uživao u narodu. No, 25.3.1941. g. Jugoslavija je pristupila Trojnom paktu (Njemačka, Italija i Japan) što je među Srbima izazvalo veliko nezadovoljstvo. Tako je pod utjecajem britanskih obavještajnih službi general Dušan Simović 27.3.1941. g. izvršio vojni puč preuzevši vlast. Ovo je toliko razbjesnilo Hitlera da je bio spreman uništiti Kraljevinu Jugoslaviju.

4. NDH – Stepinac i Pavelić

4.1. Nastanak NDH

Dakle, Adolf Hitler nije bio odmah za razbijanje Jugoslavije, nego je na tu državu više gledao kao na važnu geostratešku cjelinu koja mu je potrebna u jugoistočnoj Europi te, naravno, kao dobar izvor sirovina i poljoprivrednih proizvoda. No, isto tako britanska službena politika je oduvijek ovaj prostor smatrala svojim te je bilo gotovo nemoguće da Jugoslavija ostane neutralna u budućem velikom svjetskom sukobu. Međutim, Italija je za razliku od ove dvije „velesile" imala i teritorijalne pretenzije, ne samo na Dalmaciju, nego i na cijeli prostor od Tirola do Albanije. Tadašnji vođa Italije Mussolini je zato želio razbijanje Jugoslavije te je svom savezniku Hitleru nekoliko puta dao do znanja da ovaj prostor smatra svojim što mu je Hitler i potvrdio. Zato je Mussolini čuvao Antu Pavelića koji je nakon atentata na kralja Aleksandra 1934. g. bio protjeran i nepoželjan gotovo u svim europskim zemljama te je jedino Italija računala sa ustašama pružajući im tajnu podršku i vojnu pomoć. S druge strane, nakon Simovićevog puča i Njemačka je promijenila politiku te se odlučila za razbijanje Jugoslavije. Ali Hitler suradnju nudi vođi HSS-a Mačeku koji je to odbio smatrajući da to nije dobro rješenje za Hrvate. Tek sad se Hitler odlučio za ustaše i Antu Pavelića kojeg je smatrao „talijanskim čovjekom". Naime, Hitler je smatrao da je kod Hrvata najveći ugled uživao HSS i Maček, a ne Pavelić i ustaše koje je smatrao preradikalnim političkim elementom, a uz to nije uživao podršku cijelog hrvatskog naroda.

Kad je vidio da nema drugog izbora Hitler se dogovrio s Mussolinijem kako će zajednički raskomadati Jugoslaviju i stvoriti marionetsku državu NDH koju će podijeliti na dva dijela (njemački i talijanski), a na čelu države bit će Ante Pavelić. Taj plan su i ostvarili te je 10.4.1941. g. Slavko Kvatrenik proglasio NDH dok je Ante Pavelić još bio u Italiji. Konačno, Ante Pavelić kao „poglavnik" preuzima vlast u NDH koja je bila apsolutno u njegovim rukama. Naravno, da je nakon terora koji je proživo hrvatski narod u Kraljevini Jugoslaviji, u cijelom narodu zavladalo oduševljenje jer napokon su Hrvati dobili svoju dugo iščekivanu državu. Međutim, oduševljenje nije trajalo dugo jer se pokazalo da je NDH bila pod apsolutnom kontrolom Nijemaca i Talijana o kojima je itekako ovisila politika Ante Pavelića. Najveći „šok" za hrvatski narod je uslijedio kad je 18. svibnja, 1941. g. Ante Pavelić potpisao Rimski ugovor kojim je gotovo cijelu Dalmaciju izručio Talijanima. S druge strane, uključujući BiH u granice NDH, Muslimani postaju Pavelićevi saveznici, no unutar NDH našlo se oko 1 mil. i 800 000 Srba kojima nova država sasvim sigurno nije odgovarala. NDH je izdvajala ogromna sredstva za njemačku i talijansku vojsku te je bila, također, dobar izvor ruda i sirovina. Južni dio NDH koji su kontrolirali Talijani je postao najnestabilniji politički prostor jer je ustašama čak bilo zabranjeno držati vojsku. Talijani su sustavno slabili južni dio NDH te su čak vojno surađivali s četnicima kako bi skupa činili stravične zločine nad hrvatskim civilma te je hrvatski narod ostao potpuno nezaštićen.

4.2. Slabosti NDH

Ovakva politička situacija je pogodovala nastanku partizanskog pokreta koji je vješto iskoristio slabost NDH nudeći hrvatskom i srpskom narodu „bratstvo i jedinstvo" i zajedničku borbu protiv okupatora. No, iskusni komunistički borci su vješto skrivali svoje prave namjere znajući da je većina Hrvata naklonjena HSS-u, a ne komunizmu. Njihova prava namjera bila je uspostavljanje nove Jugoslavije, ali na komunističkim osnovama, odnosno ukidanje privatnog vlasništva i uspostavljanje „diktature proletarijata". Tako su ubrzo „politički komesari" kontrolirali gotovo sve partizanske snage pazeći da prevagu odnesu komunisti, a ne antifašisti koji ne bi prihvatili komunizam. Talijani su na neki način podržavali i četnički i partizanski pokret jer su se oba dva borila protiv hrvatske države što je Talijanima odgovaralo jer bi se tako dočepali što više hrvatskog teritorija. Tako je jedan četnički špijun izdao Stepincu plan Draže Mihajlovića, četničkog vođe, kojim nudi Talijanima Dalmaciju „očišćenu od Hrvata", a za sebe traži BiH također „očišćenu od Hrvata". Četnički pokret je, dakle, želio obnavljanje Kraljevine Jugoslavije koja bi bila etnički „očišćena"od Hrvata i Muslimana. Draža Mihajlović je čak i dobio podršku jugoslavenske vlade koja je bila u Londonu, a Britanci su mu pružali veliku vojnu pomoć sve do 1943. g. smatrajući da se bori protiv Nijemaca. No, četnici su surađivali sa Nijemcima i Talijanima pokušavajući bezuspješno uništiti partizanski pokret koji se također borio za obnovu Jugoslavije, ali na komunističkim temeljima. Što se tiče hrvatskog naroda tijekom II. svjetskog rata, ipak je, najveću podršku uživao HSS. Međutim, politika HSS i Mačeka je bila nedovoljno odlučna te su pokušali voditi politiku „čekanja" i neutralnosti što će se pokazati kao potpuni neuspjeh. Zato su ustaše zatočile Mačeka te dijelom privukle članove HSS-a u svoje redove, a isto tako su partizani privukli dio članova HSS-a nudeći im neki partizanski HSS te su ih na kraju politički iskoristili i eliminirali.

Dakle, prilike za hrvatski narod su zaista bile i više nego teške. Što se tiče NDH, oružane snage su se sastojale od regularne vojske, tj. Hrvatskog domobranstva i Ustaške vojnice koju su činili dobrovoljci. Premda je domobrana bilo puno više (oko 2oo ooo) od ustaša (najviše 35 ooo), ustaše su bile u povlaštenom položaju, pogotovo na terenu. Treba kazati da su ovi hrvatski mladići zaista naivno krenuli u rat, vjerujući da se bore za hrvatsku državu koju su toliko godina čekali. Velik dio njih sigurno nije podržavao „rasne zakone" koje je donio Pavelić pod pritiskom Nijemaca, što ga u svakom slučaju ne opravdava. Jedna od najvećih Pavelićevih političkih pogrešaka, uz „prodaju Dalmacije", jesu upravo ovi "rasni zakoni" koji su naročito pogodili Židove, a najveća kontradikcija je u tome što je upravo Pavelićeva supruga bila židovkog podrijetla. Ipak, treba naglasiti da se „hrvatska vojska" (ustaše i domobrani od 1944. zajednički HOS) borila za hrvatsku državu, za razliku od četničke i partizanske vojske koji su se borili za Jugoslaviju (samo ideološki drugačiju) videći u hrvatskoj vojsci najveću prepreku za ostvarenje svojih političkih ciljeva. Dakle, hrvatskom narodu je prijetila velika pogibelj. Baš u tako teškim okolnostima našao se Alojzije Stepinac koji je bio na čelu Crkve kao zagrebački nadbiskup.

4.3. Katolička Crkva i NDH

Potrebna je zaista ozbiljna historiografska analiza kako bi pravilno shvatili položaj Katoličke Crkve u NDH, pogotovo što je bivši režim socijalističke Jugoslavije sustavno plasirao laži i neistine, namjerno positovjećujući politički režim u NDH i Katoličku Crkvu. Na neki način, do današnjih dana je prevladavalo mišljenje da je Katolička Crkva podržavala režim u NDH što nema nikakve osnove, ako ćemo stvari promatrati historiografski i znanstveno. Pogotovo jer je socijalistički režim bivše Jugoslavije optuživao Alojzija Stepinca da je davao svesrdnu podršku Anti Paveliću što je sasvim netočno. Međutim, vidjet ćemo kasnije da su Titovi komunisti znali jako dobro da je Stepinac pravednik koji je spasio tisuće ljudskih života, a imali su informacije tijekom rata da se i otvoreno suprotstavio političkom režimu Ante Pavelića. Prema tome radilo se o „namjernoj pogrešci" da se poistovjeti politika NDH sa likom i djelom Alojzija Stepinaca. No, povijesna istina je sasvim drugačija jer je Stepinac jedini imao hrabrosti javno istupiti protiv „rasnih zakona" te se otvoreno suprotstavio službenoj politici u NDH. Naravno da su sve ovo jugoslavenski komunisti znali, međutim, za njih je Katolička Crkva bila veliki ideološki neprijatelj jer je između ostalog jedan od glavnih ciljeva komunističke revolucije uništenje „religije" za koju su smatrali da je „opijum za narod". Oni su znali da je Katolička Crkva stoljećima često jedina čuvala hrvatsku nacionalnu svijest, hrvatski jezik i kulturu.

Stoga, ovo poistovjećivanje NDH i Katoličke Crkve nije nimalo slučajno jer je trebalo na sve načine ugroziti ogroman autoritet i ugled koji je Crkva uživala u hrvatskom narodu. Dakle, da bi se stvorila neka jugoslavenska nacija, trebalo je potpuno neutralizirati hrvatsku nacionalnu svijest, a s sruge strane da bi se stvorilo komunističko, odnosno ateističko društvo, trebalo je uništiti Katoličku Crkvu. Eto, zašto su Crkva i Hrvati koji su toliko stoljeća ostali vjerni Katoličkoj Crkvi bili za komuniste jednako opasni neprijatelji. Međutim, postavlja se pitanje kakav je zaista bio odnos između Stepinca i Pavelića? Naravno da se Stepinac bio oduševio 10.4.1941. g. kad je stvorena NDH jer je Katolička crkva u Kraljevini Jugoslaviji bila šikanirana i podređena vjerska zajednica. Između ostalog, jedino Katolička crkva nije imala reguliran pravni odnos s državom, usprkos 4 735 000 katolika koji su živjeli u toj državi. Stepinac se naivno ponadao da će u NDH položaj Katoličke Crkve biti puno povoljniji. Premda Katolička crkva nije bila šikanirana kao u Kraljevini Jugoslaviji, došli su drugi politički problemi koji su Crkvi bili, možda i još opasnija prijetnja. Ta nova prijetnja je sam politički režim NDH koji je bio „kopija" nacizma, odnosno fašizma koji su u potpunoj opreci s kršćanskim načelima. Dakle, u svom prvom susretu s Pavelićem koji je bio i više nego služben, Stepinac je izrazio veliko zadovoljstvo što je stvorena Hrvatska država, međutim, naglasio je da ona mora biti nadahnuta kršćanskim načelima. Pavelić je jako dobro znao koliki ugled uživa Katolička Crkva kod Hrvata te je mu je vrlo važno bilo da odnosi NDH i Sv. Stolice budu korektni. Njegova glavna namjera je bila da Sv. Stolica prizna NDH, čime bi ta država imala legitimitet u cijelom svijetu za koji se morala izboriti. U tu svrhu Pavelić je čak otputovao u Vatikan gdje ga je primio papa Pio XII. koji je Paveliću jasno dao do znanja kako je priznanje NDH odviše osjetljive naravi.

4.4. Pavelić i Stepinac

Papa je zaključio da Sv. Stolica to ne može učiniti dok traje rat, nego čeka svršetak rata i mirovne ugovore budući da mora sačuvati nepristranost i uzeti u obzir i ostale katoličke vjenike kojih imade posvuda. Ante Pavelić nije bio zadovoljan ovim odgovorom, uvjeravajući papu kako hrvatski narod želi urediti svoje vladanje i zakonodavstvo prema načelima katoličke vjere. No, diplomacija Sv. Stolice je preko svog apostolskog vizitatora Marconea i njegovog tajnika Masuccija budno pratila politička zbivanja u NDH. Obojica su stigli u Zagreb 3.8.1941. g. te ih je srdačno primio Alojzije Stepinac koji se oduševio što je papa Pio XII. poslao ova dva ugledna benediktinca. Stepinac je uživo toliki ugled i autoritet kod pape Pija XII. da je sam papa stvarao mišljenje o NDH na osnovi Stepinčevih izvještaja koje je redovito slao u Rim. Nakon 10.4.1941. g. kad je stvorena NDH možemo kod Stepinca uočiti dvije stvari: prvo, Stepinac je bez sumnja bio svom dušom za slobodan i neovisan državni život hrvatskog naroda, za slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku budući da je to u onaj čas jednodušno htio i za to se slobodno izjasnio sav hrvatski narod i budući da hrvatski narod ima na to Bogom dano naravno pravo. Drugo, Stepinac je žalio da je NDH obnovljena usred rata uz pomoć totalitarnih ondašnjih političkih zaraćenih strana koje su se u mnogočemu nadahnjivale protuvjerskim i rasističkim načelima te da je NDH obnovljena u ime radikalnog ustaštva koje predstavljaše neznatan broj ljudi, ali koje se u koječemu povodilo za totalitarcima. Zato je Stepinac prema režimu NDH zauzimao sustegnuto držanje držeći se crkvenih propisa. Stepinac i Pavelić su se slagali samo u tome da Hrvati po povijesnom i prirodnom pravu, imaju pravo na svoju državu, međutim, kad je u pitanju političko uređenje te nove države imali su potpuno oprečno gledište. Npr. Stepinac nije nimalo bio oduševljen Njemačkom kao saveznikom te je uvijek govorio kako su oni krivi za smrt naših slavnih Zrinskih i Frankopana, ponavljajući rečenicu Zrinskog: „Ne viruj Nimcu, ko ni suncu zimsku". Dakle, odnosi između Stepinca i Pavelića bili su službeni, odnosno protokolarni, ništa više, ni ništa manje od toga, ali bilo je pitanje vremena kada će doći do sukoba koji su na početku obojica vješto izbjegavali. Svoj odnos prema osobama koje su predstavljale vlast u onom razdoblju, Stepinac je sveo obično na ono, što je ili pristojnost zahtijevala ili što su iziskivali pothvati, da spasi osobe čiji su se životi nalazili u pogibelji, i napokon, da ne strada redovni razvoj kršćanskog života u hrvatskom narodu. Što se tiče „rasnih zakona" koji su proglašeni na području NDH, Stepinac se u svojoj propovijedi 1942. g. osvrnuo i na te antikršćanske zakone, vrlo oštro i osuđujuće, rekavši slijedeće: "Svaki narod i svaka rasa, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili bilo koje druge, bili Crnci ili uglađeni Evropejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci, imadu jednako pravo da govore: "Oče naš koji jesi na nebesima". A ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?" Ova propovijed je raspalila gnjev vlastodržaca te je ministar prosvjete NDH dr. Julije Makanec oštro reagirao protiv nadbiskupa Stepinca, prvo, što kao nadbiskup osuđuje nehumane pojedine postupke ustaša, a, drugo, jer je ponovio nauku Katoličke Crkve koja se protivi i rasističkoj teoriji.
Tako se se iz uskih političkih krugova unutar NDH moglo čuti da nadbiskupu Stepincu na nedostaje mnogo da dođe u jasenovački logor. Zbog ove propovijedi su Nijemci vršili jaki pritisak na Pavelića kako bi smijenio Stepinca koji je direktno napao rasističku politiku njemačkog nacionalsocijalizma. No, Pavelić se nije usudio na taj korak jer je znao da eventualno priznanje NDH od strane Sv. Stolice koje je tako žarko priželjkivao ovisi baš o Stepincu koji je, između ostalog, uživao ogroman autoritet u narodu. Međutim, Stepinac se nije dao uplašiti, nego je spašavao veliki broj Židova, Srba, komunista te svih koji su pomoć od njega zaiskali, naročito preko ministra NDH Andrije Artukovića koji je na Stepinčeve „intervencije" mnoge ljude spasio, premda su neki od tih otvoreno radili protiv režima NDH. Poznato je da je Stepinac spasio 6717 djece čiji su roditelji bili pravoslavci ili komunisti te je također primio oko 500 slovenskih svećenika koje su nacisti protjerali iz Slovenije. Često je organizirao dopremu hrane u Dalmaciju i Hercegovinu gdje je vladala glad i spašavao je svakoga tko mu se obrati za pomoć, ne gledajući kojoj naciji i vjeri netko pripada. Veliki problem za Crkvu bili su vjerski prijelazi pravoslavaca na katoličku vjeru koji su vršeni od strane NDH, međutim, Stepinac je jasno dao do znanja Paveliću da se on ne može miješati u „crkvene stvari" jer se on njemu ne miješa u državne poslove i politiku. No, neki pravoslavci su sami tražili prijelaz na katoličanstvo te je Stepinac u svojoj nadbiskupiji postavio strogi nadzor pri postupku prijelaza kandidata, naglašavajući da to ima smisla jedino ako je prijelaz na katoličku vjeru dobrovoljan, jer ako nije tako, kad rat završi opet će se taj vratiti svojoj pravoslavnoj vjeri. Tako da sam Stepinac ove prijelaze uopće nije odobravao, a sam termin „pokrštavanja pravoslavaca" nije ni priznao točnim jer je tvrdio da pravoslavca koji je već kršten, ne treba opet krstiti. Na kraju je dao do znanja svojim svećenicima da ako pravoslavci traže prijelaz na katoličku vjeru, neka im se dopusti, i bez posebne edukacije o katoličanstvu jer je najvažnija misija Katoličke Crkve spašavati ljudske živote. Komunisti koji su većinom prevladali u partizanima su dobro bili informirani o Stepinčevim propovijedima, prateći budno sukob Stepinca i režima NDH. Tako su se komunisti „u šumama" ponadali da je možda nadbiskup Stepinac na njihovoj strani. No, Stepinac je još oštrije napao komističku ideologiju još 1940. g. u svojoj propovijedi, rekavši: "Danas smo svjedoci, nečeg daleko gorega, tj. ateističkog učenja koje donose komunisti koji su poput gladnih skakavaca s istoka napali našu domovinu te žele našem narodu iščupati Boga iz srca i duše i tako ga učiniti najvećim siromahom na zemlji. Jer sigurno je to, gdje nema Boga u duši, nema smisla ni domovina ni život na zemlji, kad je život bez Boga gotov pakao." Ovakvu propovijed ponovio je 1943. g. naglasivši da s komunistima nema nikakvih pregovora ako se ne odreknu svoje bezbožne ideologije koja niječe Božje zakone i udara na same temelje Crkve. Prema tome, Stepinac je jasno osudio komunizam i nacizam kad su ove ideologije bile na samom vrhuncu svoje snage i moći, što se malo tko tada usudio! Tako je jedan njemački poslanik u NDH zaključio u jednom neslužbenom razgovoru da je neki njemački svećenik napao nacijonalsocijalističku politku u Njemačkoj kao što je to učinio Stepinac, zasigurno bi odmah sutradan ostao „bez glave". No, Stepinac se nije bavio politikom, nego se bavio spašavanjem ljudskih duša koje mu je Bog povjerio u tako odgovornoj službi.

4.5. II. svjetski rat u Hrvatskoj

Međutim, II. svjetski rat je bjesnio svom snagom po cijelom svijetu te je 1943. g. ipak došlo do određenog preokreta na svjetskim bojišnicama. Nijemci su izgubili ključnu bitku kod Staljingrada (1942. -1943.) te su ruski vojnici prešli u ofenzivu. Saveznici (SAD i Vel. Britanija) su razbili njemačku vojsku u sjevernoj Africi te su natjerali Italiju na kapitulaciju 8. rujna 1943. g. Sve ovo se odrazilo i na sudbinu NDH koja je Njemcima postala vrlo važna jer su se pribojavali savezničkog iskrcavanja na Jadranu. Italija je Hrvatima bila neiskren saveznik te su sve oružje predali partizanima koji su dodatno ojačali nakon Teheranske konferencije (1943. g.). Naime, tada su ih saveznici konačno priznali svojim saveznikom napuštajući četnike, a pomoć i oružje su počeli pružati Titu i njegovim partizanima. Bilo je nekoliko bezuspješnih pokušaja kako bi se NDH prebacila na stranu SAD-a i Velike Britanije, međutim, britanska politika za to nije bila zainteresirana jer je Hrvate uvijek doživljavala kao unutrašnjo- jugoslavensko pitanje. Tako su tradicionalno pružali podršku Srbima, prvo kralju Petru koji se nalazio u Londonu pomažući četnike, a onda Titu i komunistima kako bi nekako sačuvali svoj utjecaj na ovim prostorima. Tako je propao puč „Lorković – Vokić" 1944. g., upravo jer Britanci nisu bili zainteresirani za eventualni prelazak hrvatskog domobranstva na njihovu stranu. Dr. Mladen Lorković je od 1943. g. bio ministar unutarnjih poslova NDH, a Ante Vokić ministar oružanih snaga. Dakle, obnašali su vrlo važne političke funkcije u državi. Po svemu sudeći i sam Pavelić je bio umiješan u ovaj „puč", no, kad je vidio da Britanci neće prihvatiti ovu ponudu zatvorio je Lorkovića i Vokića te ih likvidirao 1945. g. pa se nameće pitanje: Zašto je to učinio kad je rat skoro bio gotov? Dakle, očito su Lorković i Vokić previše toga znali te ih je trebalo „ukloniti". No, već 1944. g., a pogotovo 1945. g. moglo se naslutiti da će Njemačka izgubiti rat. NDH je još 1945. g. imala vrlo jake snage (HOS- kako se zovu od 1944. g. sve oružane snage u NDH) koje su brojile 200 ooo do 300 000 vojnika, te im nije manjkalo motiva za borbu braneći svaki pedalj hrvatske zemlje, međutim, počele su izostajati isporuke municije od njemačke vojske. Ova hrvatska vojska je bila velika prijetnja Titu koji je već počeo dogovrati s Britancima i Rusima kako da uništi ovu hrvatsku vojsku. Njegovi partizani su imali 1945. g. oko 600 000 boraca te su prodirali sa svoje četiri armije prema Hrvatskoj ubijajući veliki broj civila i ratnih zarobljenika. Za Titove partizane „klasni neprijatelj" bio svaki Hrvat koji nije bio član komunističke partije. Zato je osnovana „OZNA" i „KNOJ", dakle specijalne snage Titove vojske, koje su hladnokrvno likvidirale, sve „klasne neprijatelje", odnosno „čistile" teren od antikomunista.
Tako je pojam „klasnih neprijatelja" bivao sve širi te su u tu skupinu spadali; ustaše, domobrani, HSS-ovci, intelektualci, seljaci, trgovci, privatnici, kapitalisti, obrtnici, vjernici katolici, svećenici, časne sestre... Dakle broj „klasnih neprijatelja" za komuniste bio je vrlo velik te su likvidacije vršene tajno, pod direktnom komndom Tita i Rankovića, njegove desne ruke.

4.6. Bleiburška tragedija

Na žalost politički vrh NDH na čelu s Antom Pavelićem nije imao nikakav plan o spašavanju velikog broja civila i hrvatskih vojnika koji su se našli u Zagrebu početkom svibnja 1945.g. Tako je Pavelić izdao zapovijed o povlačenju hrvatske vojske 5. svibnja, 1945.g., a Titovi partizani su ušli u Zagreb rano poslije podne 8. svibnja. Pavelić je ponudio Stepincu da preuzme vlast par dana prije povlačenja, međutim, nadbiskup Stepinac to nije prihvatio te je Paveliću poručio: "To je vaša stvar, kome ćete predati vlast. U politiku se ne miješam, ali ostajem tu, pa bilo što bilo." Tako je 6. svibnja počelo ubrzano povlačenje hrvatske vojske i civila prema austrijskoj granici gdje su se namjeravali predati Britancima, samo da ih ne zarobe Titovi partizani koji bi ih najvjerojatnije odmah likvidirali bez ikakavog prizivanja na „Ženevske konvencije". Kad je Pavelić saznao da se Njemačka predala, izdao je nalog da se krene prema Mariboru. Putem su se morali probijati kroz partizanske zasjede dok su cijelo vrijeme iznad ove velike kolone nadlijetali britanski zrakoplovi. Tako su se najžešće borbe vodile oko Dravograda gdje su partizani i njihovi saveznici Bugari imali velike gubitke od hrvatske vojske koja je ipak uspijela prijeći most na Dravogradu.
U Mariboru je Pavelić razriješio svoju vojsku od zakletve i dao uputu neka se svatko spašava kako znade jer je rat svršio. Tako je Pavelić ostavio svoju vojsku i civile u pratnji sedmorice, probijaći se kroz brda jedanaest dana sve dok nije stigao u Hintersee kraj Salzburga gdje su mu bile smještene žena i kći. A sudbina hrvatske vojske i civila koja se samo dijelom probila do Bleiburga, 15. svibnja, 1945. g. bila je gotovo stravična te je ovo možda „najtužnija epizoda" u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti. Dobar dio hrvatskih vojnika su Titovi partizani poubijali bez ikakvog suđenja, već u Sloveniji, a istu sudbinu doživjeli su i zarobljeni civili koji su bili uz njih. Pukovnik Crljen i general Herenčić koji su predstavljali hrvatsku vojsku upozorili su britanskog generala Scota da se žele predati Britancima, a ni slučajno Titovim partizanima uvjeravajući ga da će ih gotovo sigurno sve poubijati partizani, bez obzira na veliki broj civila koji se tu nalazio. Na žalost britanski zapovjednik je poslušao svoje nadređene zapovjednike, britanskog feldmaršala Alexsandera te ministra Macmillana koji je unaprijed odlučio izručiti Hrvate kao ratni plijen Titu koji je zaprijetio Britancima osvajanjem Koruške. Tako je domobranski general Herenčić potpisao kapitulaciju NDH koja je prestajala službeno postojati 15.5.1945. g. Prema mišljenju nekih uglednih znanstvenika, tu je pobijeno oko 30 ooo Hrvata, a oni koji su preživjeli, poslani su na tkz."Marš smrti" ili „Križni put" koji je počeo na Bleiburgu, a završio kod Vršca na rumunjskoj granici.
Višegodišnjim istraživanjem, profesor dr. Mate Šimundić je prikupio podatke: u Dravogradu je masakrirano između 50 000 i 70 000 Hrvata, u Mariboru je iskopana grobnica u duljini od 3000 m u kojoj je ubijeno između 40 000 i 70 000 ljudi, a na „marševima smrti" stradalo je oko 125 000 Hrvata. Prema ovom uglednom znanstveniku, nakon II. svjetskog rata stradalo je ukupno između 245 000 i 295 000 ljudi, a velikom većinom su to bili Hrvati. To je ujedno bio kraj NDH te ovi zločini koji je naredio sam Josip Broz Tito, ostaju do danas neistraženi kao i masovne grobnice (preko 900 grobnica nalazi se u Hrvatskoj, a oko 600 grobnica u Sloveniji) u kojima su vršene likvidacije Hrvata, većinom civila. Ovi komunistički zločini su ostali neistraženi!

5. Komunistička Jugoslavija i Stepinac

5.1. Socijalistička vlast u Jugoslaviji – Tito i Stepinac

NDH je prestala službeno postojati 15.5.1945. g. kada je general Herenčić potpisao bezuvjetnu kapitulaciju, međutim, dr. Ante Pavelić je pobjegao u inozemstvo ostavivši vojsku i civile partizanskoj odmazdi kojoj su šurovali Englezi. Također je i prvak HSS-a Vlatko Maček pobjegao iz zemlje te nije prihvatio ponudu da baš on pričeka novu komunističku vlast. Prema tome, jedino je Alojzije Stepinac ostao uz narod kojeg su na cijedilu ostavili gotovo svi bitniji hrvatski poiltičari. Dakle, 8. svibnja, 1945. g. počele su ulaziti partizanske postrojbe u Zagreb, a dočekao ih je dr. Đuro Kumičić kome je Pavelić službeno predao vlast, zajedno s tajnikom papina izaslanika opata Marcone-a, a zvao se Don Giuseppe Masucci. Kasnije je don Masucci zabilježio u svom dnevniku da je Đuro Kumičić tada bio blijed „ko mrtvac" te je izjavio da će mu Titovi partizani „oguliti kožu". Premda položaj zagrebačkog nadbiskupa Stepinca nije ni u NDH bio jednostavan niti lagan, a pod novim režimom se on kao prvi i najistaknutiji predstavnik Katoličke Crkve u Hrvatskoj našao u novim još težim i puno zamršenijim teškoćama i pitanjima. Stepinac se i prema novoj vlasti od prvog časa ponašao prema nauci „Evanđelja" te je priznavao lojalno postojeću vlast, ali je ujedno svjesno i odlučno stajao s razmišljanjem na kojem je stajao i do tada, spreman i uz cijenu vlasite slobode i života braniti božanska prava Crkve i životne probitke hrvatskog naroda.

Nova komunistička vlast je odmah pritvorila Stepinca kome je msgr. Ritting, inače ministar za vjerska pitanja u Titovoj vladi, poručio Stepincu de će biti oslobođen jer Tito želi osobno s njim razgovrati. Tako se 4. lipnja 1945. g. Tito prvi put sastao sa Stepincem u prisutnosti predsjednika Vlade dr. Vladimira Bakarića. Svrha tog susreta je bila da se prilike srede i spriječe sukobi između svjetovne i crkvene vlasti. Stepinac je u svome govoru Titu naglasio da je najbolji način na koji se uređuju odnosi između Crkve i države jest konkordat, naglašavajući veliku pogrešku Kraljevine Jugoslavije koja nikad nije taj konkordat potpisala s Katoličkom Crkvom. Zatim je Titu objasnio, da ako se uspostave redoviti diplomatski odnosi sa Sv. Stolicom i uredi odnos države i Crkve obostranim ugovorom, to će puno značiti za međunarodni prestiž nove države. Tito je Stepinčevo izlaganje pomno slušao i izjavio da razumije važnost pitanja i načelno je spreman da ga uredi, no, izrazio je bojazan obzirom na premalu sklonost Sv. Stolice prema slavenskim narodima u posebnom slučaju prema Jugoslaviji. Međutim, nadbiskup mu je odgovorio, da je ta bojazan bez temelja, navodeći slučaj Međimurja kojeg je Mađarska pripojila, no, Sv. Stolica nije ni za čas popustila nasilnoj diplomatskoj navali Mađara te je zagrebački nadbiskup ostao nosilac crkvene vlasti kroz sve četiri godine rata. Slično je Sv. Stolica postupila i u Dalmaciji kad je bila zaposjednuta od Talijana te nije dopustila da dalmatinske biskupije pripoji Italija. Stepinac je našao još bolji primjer i to da je Sv. Stolica ustvari sklona južnim Slavenima jer im je dopustila uporabu staroslavenskog jezika u bogoslužju za cijelu Jugoslaviju, a takve povlastice nije dala puno većim narodima kao što su Nijemci, Francuzi, Englezi itd.

5.2. Pastirsko pismo

Sve u svemu, nadbiskup je pri svršetku razgovora kazao da je on mišljenja, da bi se, uz obostranu dobru volju i najteže poteškoće mogle prebroditi jer se katolička Crkva drži načela: "Caru carevo, a Bogu Božje"... Ova Stepinčeva izjava da bi se sve poteškoće uz obostranu dobru volju mogle prebroditi kao i sam razgovor s Titom kojem se on spremno odazvao nepobitno dokazuju te da kasniji sukob koji je nastao između Crkve i države nije nadbiskup niti htio niti ga je izazvao. Ali, usprkos obećanju, što ga je Tito dao predstavnicima klera i samom Stepincu, da se u stvarima vjere i Crkve neće ništa određivati, nego sporazumno raditi, novi je režim zastupao i u djelo provodio protuvjerski smjer. Iako je Tito obećao 2. lipnja, 1945. g. pred zagrebačkim klerom da će svi svećenici koji se nalaze po logorima biti ispitani te ako nisu ništa krivi, da će biti oslobođeni, ipak je suprotno svojim riječima naredio likvidacije svećenika, koji su suđeni „po kratkom postupku". Počeo je neviđeni progon Crkve; iz škola su komunističke vlasti počele uklanjati raspela, vjeronauk je ukinut iz srednjih škola, mladež se pozivala na rad od 7 h do 12 h prije podne samo da ne idu na nedjeljnu misu, svećenicima nije bio dopušten pristup bolnicama, niti zatvorima gdje je mnogim osuđenicima uskraćeno primiti sv. sakramente prije pogubljenja, katolički tisak je gotovo zabranjen, počela je konfiskacija crkvene imovine i njihovih zgrada.....

Komunistički mediji su otvoreno napadali Stepinca i Crkvu šireći brojne laži i klevete, počeo se uvoditi zakonski nacrt o uvođenju obvezatnog građanskog braka te su čak u Varaždinu i Zagrebu uklanjani križevi s grobova poginulih ustaša i Nijemaca što je bio neviđeni vandalizam. Agrarnom reformom Crkvi su oduzeta njezina zemljišta pomoću kojih je školovala svoj kadar tako da se postavljalo pitanje hoće li Crkva moći školovati buduće kandidate za svećeničku službu? Kada je Alojzije Stepinac vidio kako je počeo vrlo žestoki progon Crkve, naslutio je da će se komunistička vlast posebno okomiti na katolike laike koji su godinama djelovali u društvu pod nazivom „katolička akcija". Tako je teška srca donio odluku o raspuštanju „katoličke akcije" koju je sam stvarao i podržavao, uvijek naglašavajući važnost u djelovanju katoličkog laikata. Ipak, Stepinac se nije dao uplašiti, nego je sazvao biskupsku konferenciju gdje su svi biskupi bili suglasni u potpisivanju zajedničkog pastirskog pisma gdje traže:

punu slobodu katoličke štampe
punu slobodu katoličkih škola
punu slobodu vjeronauka
punu slobodu katoličkih udruživanja
punu slobodu u radu katoličke karitativne djelatnosti
punu slobodu ljudske ličnosti i njezinih neotuđivih prava
puno poštivanje kršćanskog braka
vraćanje svih oduzetih zavoda i institucija

5.3. Suđenje Stepincu

Biskupi su, dakle, poručili Titovoj državnoj aparaturi, da će se prilike u zemlji moći srediti, samo ako se ispuni uvjeti koje oni traže u pastirskom pismu, inače neće biti trajnog unutarnjeg mira. Odjek ovog pastirskog pisma bio je dvojak, s jedne strane većina vjernika je dala potpunu podršku ovom pastirskom pismu, dok s druge strane Tito i komunistička partija su ovo protumačili kao protudržavni čin. Kao direktan odgovor Tito je spremao uhićenje Stepinca te su komunistički vlastodršci prijetili da će ga uhititi, pokušavajući ga kroz medije prikazati kao ustaškog suradnika. Tako je 18. rujna, 1946. g. uhićen nadbiskup Stepinac kojeg su komunistički vlastodršci željeli izvesti pred Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske. Tito i komunističke vlasti su jako dobro znale da je Stepinac nevin te da uživa ogroman ugled u hrvatskom narodu. Međutim, upravo zato su njegovo suđenje spojili sa suđenjem Erihu Lisaku, bivšem pukovniku ustaške vojnice te su također suđeni franjevci koji su prema optužbama bili okrivljeni za skrivanje ustaškog zlata. Sudsko vijeće su sačinjavali dr. Žarko Vimpulšek, dr. Ante Cerineo i Ivan Poldrugač uz sudjelovanje javnog tužioca Jakova Blaževića. Premda je Stepinac odbio odvjetnike da ga zastupaju jer je znao da će suđenje biti „montirani proces", ipak su mu komunističke vlasti na silu dodijelile dr. Ivu Politea i dr. Natka Katičića. Glavna je rasprava otvorena 30. rujna, 1946. g. u Zagrebu u 10 h, i vođena u dvorani fiskulturnog učilišta tehničkog fakulteta u Kačićevoj ulici, br. 26.

Optužnica je sadržavala slijedeće točke optužnice:

U prvoj točki se tereti nadbiskup da je surađivao s okupatorima za vrijeme rata i s Pavelićem
U drugoj točki se tereti nadbiskup za djelovanje u katoličkoj štampi koja je podržavala NDH
U trećoj točki se tereti isti što je vršio službu vojnog vikara te imenovao vojne vikare
U četvrtoj točki se tereti Stepinac da je poticao „Križare" na suradnju s ustašama
U petoj točki ga opet terete zbog prisilnih prijelaza pravoslavnih na katoličanstvo

U daljnim točkama se Stepinac tereti kao najaktivniji neprijatelj naroda i države te mu se prebacuje što je u rujnu primio Eriha Lisaka, Lolu Sofijanec i nekog ustaškog studenta emigranta. Zatim se nabrajaju članci i točke zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države za koje je nadbiskup odgovoran.

Atmosfera tijekom suđenja bila je tako uređena da se utjera strah u kosti optuženicima. Publika je bila unaprijed odabrana te je snažno aplaudirala na neukusne ispade predsjednika Vimpulšeka i javnog tužioca Blaževića, a često se čulo pogrdno podsmjehivanje i dobacivanje. Međutim, Stepinac je stajao uspravno, odjeven u crni svećenički talar, skromno kao kad je stupao na oltar. Na pogrdne nazive koje je sipao na njega javni tužilac Jakov Blažević, on je odgovarao šutnjom koja je u tim trenucima postala glasnom obranom. Ništa nije moglo poremetiti njegov nutarnji mir kojim je zračio, duboko svjestan da njegova nevina žrtva neosporno podsjeća na samog Isusa Krista kojeg je ustrajno slijedio.
Za postignuće svoga podlog cilja, sud je isključio velik dio dokumenata koji su svjedočili o nadbiskupovoj nedužnosti i prihvatio pojedine dokumente koji su bili falsificirani te dopustio dovesti svjedoke koji nadbiskupa nisu poznavali niti su bili s područja Zagrebačke nadbiskupije, a neki su svjedoci u prilog optužnice, koju je zastupao javni tužitelj Jakov Blažević, pred izlazak na pozornicu bili poučavani što će govoriti i protiv koga. Čak i u takvoj atmosferi, odvjetnici dr. Ivo Politeo i dr. Natko Katičić su iznijeli izvanredno Stepinčevu obranu pobijajući argumentima svaku točku optužnice koja je očito bila lažna.
Znakovit je bio Stepinčev govor kad je pred cijelim sudom hrabro rekao:
"Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici koji su ovdje. Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bi osjetio bilo hrvatskog naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijene vjeru ili ožene inovjerku. Tu je faktično baza i pozadina mojih poslanica i propovijedi"
Prije samog izricanja presude Alojzije Stepinac je rekao:
„ Uz dobru volju se može doći do sporazuma, no inicijativa je na današnjoj vlasti! Niti ja, niti episkopat nismo stranka za načelno sporazumijevanje, nego državna vlast i Sv. Stolica. A što se mene tiče i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna"

Premda je svima bilo jasno da je Stepinac nevin, ovaj izrežirani „narodni sud", donio je 11. listopada, 1946. g. slijedeću presudu: „Nadbiskup Alojzije Stepinac je osuđen na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina"

6. Stepinac u zatočeništvu, bolest i smrt

6.1. Lepoglava 1946. – 1951. g.

Tako je Alojzije Stepinac 19. listopada, 1946. g. stigao u Lepoglavsku kaznionicu u kojoj je ostao slijedećih pet godina. Tadašnja Lepoglavska kaznionica bila je skup zgrada okruženih visokim i debelim zidom, na kojem su svako 40–50 metara bile izgrađene promatračnice, s kojih su neprestano stršile smrtonosne strojnice. Nadbiskupu su odmah namjenili posebnu ćeliju u krilu te je tako bio potpuno odijeljen od ostalih logoraša, a sve je to nadzirao upravnik Josip Špiranac. U sobi je Stepinac imao vojnički krevet, stol i stolicu, dvije police za knjige i jedan stari ormar za odijelo. Prema bilješkama koje je nadbikup redovito slao nadbikupskom dvoru u Zagrebu, hrana je bila dobra i postupak uljudan te im je poručio da mu ne šalju hranu iz Zagreba. Međutim, iako se uprava trsila biti uljudna prema njemu, nisu svi stražari bili takvi, već je među njima bilo surovih stražara koji bi znali pokazati sadističku okrutnost prema uznicima. Tako bi jedan od takvih stražara donoseći ručak Stepincu znao dobaciti: „Evo ti, pope, ručak! Znaš, da sam ga ja kuhao, ti bi do večere crknuo." No, nadbiskup je sve to stoički podnosio te se nikome nije tužio na takav postupak prema njemu, pa ni onda kad su ga pri napuštanju Lepoglave pitali za kakav prigovor, nije ništa iznio protiv tih okrutnih stražara, iako je mogao.
Prema svjedočenju Johna Pintara koji je izdržavao kaznu zajedno s Stepincem u Lepoglavi, čim bi krenuo nadbiskup u šetnju, tisuće Hrvata (koji su uglavnom bili politički zatvorenici) dobili bi neku nadu i ohrabrenje te su se gurali samo da ga ugledaju. Gledujući Stepinca, crpili su snagu da izdrže ove teške dane, da bi nakon svake njegove šetnje nastupilo neko smirenje među logorašima. Nadbiskupova sestra Štefanija je svog brata Lojzeka (Alojzije Stepinac) posjećivala redovito jedanput mjesečno dok je bio u Lepoglavi te mu je donosila knjige, odijelo, a ponekad i hranu. Ako bi u posjet došla neka politički važna osoba, ti posjeti su onda bili vrlo strogo nadzirani. Naime, početkom 1948.g. zanimanje za Stepinca i njegovu sudbinu je znatno poraslo u svijetu. Komunistički vlastodršci su to znali te im je već tada „Stepinčev slučaj"postao veliki politički problem. Viteška izdržljivost koju je nadbiskup pokazao u Lepoglavi, imala je duboki korijen u njegovu unutarnjem životu. Savjest mu je bila čista te je bio potpuno uronjen u Boga, prikazajući svoju patnju Bogu kao zadovljštinu za grijehe svoga hrvatskog naroda kojeg je bio svjestan. No, iako se nije bojao za svoj život kojeg je već davno posvetio Kristu, strepio je šta će biti sa Crkvom u Hrvatskoj dok njega ne bude. Tako je u svom kalendaru iz 1946. g. zapisao O.A.M.D.G. tj. "Omnia ad maiorem Dei gloriam" što znači „Sve na veću slavu Božju". No, tim riječima nadbiskup je vlastoručno dodao "pa i moj zatvor". Dok je izdržavao kaznu u Lepoglavi, duhovno bi se uzdizao kada bi čuo zvonjavu zvona u Lepoglavi, a posebno bi se razdragao kad bi čuo pjevanje bistričkih hodočasnika koji bi prolazili pored kaznionice u Lepoglavi. Progonstvo koje je radi Božje stvari podnosio, dizalo je njegovu dušu do velikih duhovnih visina koje su mu predstavljale sve zemaljske stvari kao ništetne jer su prolazne. Tako se Stepinac hrabrio tekstom iz 89. psalma : „Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce". Tako je zaista brojao zatvoreničke dane misleći : „I ostali će brzo proći. Izdrži! Ne popusti!"

6.2. Krašić 1951. – 1960. g.

Zaista, Alojzije Stepinac nije popustio ni milimetar od svojih kršćanskih načela, već je strpljivo podnosio kaznu koju nije zaslužio, a uzor mu je bio sam Isus Krist koji je nepravedno osuđen i raspet na križu. No, kao što je Krist svojom nevinom žrtvom spasio cjelokupno čovječanstvo, Stepinac je prikazivao svoju nevinu žrtvu Bogu, samo da se Bog smiluje i spasi hrvatski narod od bezbožnog komunizma. Ali to je bilo vrijeme kada je Titova moć bila na vrhuncu. Naime, nakon što se Tito razišao sa sovjetskim komunizmom, počeo se približavati zapadu, tražeći kredite i financijsku pomoć. Vješto je iskoristio „hladni rat" između istoka i zapada te je igrao dvostruku političku igru u kojoj je Jugoslavija najviše profitirala. Zato je Titu bilo vrlo važno održavati dobre odnose sa SAD-om kao najdominantnijom političkom silom Zapada. No, baš se američki predsjednik počeo zauzimati za Stepinca, vršeći politički pritisak na Tita ne bi li ga pustio na slobodu. Tako je Tito ponudio Stepincu da ode u bilo koju državu nudeći mu slobodu van Jugoslavije, međutim, nadbiskup nije pristao na to, već je tražio da se poništi nepravedno, odnosno „montirano suđenje" protiv njega. Tito se našao u vrlo nezgodnoj situaciji zbog nadbiskupa Stepinca te je odlučio zbog međunarodnog pritiska ublažiti kaznu i premjestiti nadbiskupa u njegovo rodno mjesto Krašić gdje bi bio u kućnom pritvoru do kraja izdržavanja kazne. Tako je nadbiskup stigao početkom prosinca 1951. g. u Krašić gdje ga je dočekao župnik Vraneković kod kojeg se smjestio sam nadbiskup. Iako je nadbiskupu Stepincu za vrijeme boravka u rodnoj krašićkoj župi bila zajamčena potpuna sloboda, od te „slobode" on nije imao ništa jer su ga stalno pratili udbaški milicioneri koji su ponekad bili udaljeni od njega samo par koraka. Naime, Stepinac se nije smio maknuti iz Krašića, bez odobrenja Ministarstva unutrašnjih poslova te je počelo pravo nekrvno mučenje za njega koje mu je isrpljivalo životnu snagu. Doduše, Tito mu je dopustio da vrši čine sv.reda, no, nije mu bilo dopušteno upravljati nadbiskupijom što je njemu ustvari bilo i najvažnije.

Međutim, zanimanje za njega u svijetu je bilo još veće te su strani novinari doslovno opsjedali Krašić moleći Stepinca za razgovor. No, nadbiskup se posvetio cijeli Bogu te je ustajao već u 3h ujutro, moleći i služeći uporno svetu misu te su za njega ovi novinari bili prava gnjavaža jer nije želio nikakvu popularnost na osnovu svoga mučeništva. Tito je kao deklarirani ateist, odnosno komunist vidio u Katoličkoj Crkvi svoga najvećeg neprijatelja te je sustavno razmišljao kako da je uništi. Budući da mu nije uspjelo da slomi „glavu" Katoličke Crkve u Hrvatskoj, došao je na drugačiju ideju koja za nadbiskupa i Crkvu nije bila nimalo bezazlena. Tito je znao da snaga Katoličke Crkve leži u njezinoj besprijekornoj hijerarhiji koja vodi sve do rimskog pape. Zato je želio odvojiti Katoličku Crkvu u Hrvatskoj od rimskog pape čime bi ona postala slična Pravoslavnoj crkvi, odnosno neka vrsta državne Crkve koju bi on onda mogao bez problema kontrolirati. Tako je Tito u lipnju 1945. g. predstavnicima katoličkog svećenstva u Zagrebu, rekao : „Zašto se ne biste vi odijelili od Rima, kao što smo se mi od Moskve?" U tu svrhu je upravo Tito potakao osnivanje Ćirilometodskog društva, slovenskih katoličkih svećenika. Uskoro su osnovana slična svećenička udruženja po cijeloj Jugoslaviji koja su usko surađivala sa komunističkom partijom. Tako je Tito nudio razne privilegije onim svećenicima koji bi ušli u Ćirilometodsko udruženje, a neke je svećenike čak oslobađao i zatvorske kazne, samo da postanu članovi ovakvih „svećeničkih udruženja". Glavni Titov cilj bio je da uz pomoć ovih svećeničkih udruženja počne kritizirati druge biskupe, a onda i samog papu kako bi ih na kraju iznutra posvađao i konačnici odvojio od samog rimskog pape.

6.3. Titov pokušaj stvaranja „nacionalne Crkve"

Premda je određeni broj svećenika ulazio u ova svećenička udruženja kao što su "Dobri pastir" ili već spomenuto "Ćirilometodsko svećeničko udruženje", Tito ipak nije postigao svoj cilj. Naime, episkopat Jugoslavije je konačno odlučio nakon biskupskih konferencija da izda svoju zabranu „non expedit"- protiv svih takvih udruženja. Ova odluka izazvala je Titov bijes te su mnogi svećenici koji nisu htjeli ući u ova udruženja bili prisluškivani, mučeni i zatvarani. Npr. šibenskog biskupa Banića su na najokrutniji način mučili, a biskupu Budanoviću su komunisti oduzeli biskupski križ te ga istukli. Naravno da je na ovu odluku cjelokupnog episkopata najviše utjecao nadbiskup Stepinac koji je ovu Titovu namjeru usporedio s engleskim kraljem Henrikom VIII. koji se odcijepio od Sv. Stolice. Stepinac je prozreo Titove namjere upozoravajući svećenike da ne ulaze u ova svećenička udruženja jer je, prema njegovu mišljenju, Titov cilj odvojiti Crkvu u Hrvatskoj od Rima, a onda će uslijedit prijelaz na pravoslavlje čime bi u konačnici i nestao hrvatski narod. Nadbiskup Stepinac je ustrajno hrabrio svećnike da se ne boje progona koji su uslijedili, već da ustraju u svojoj vjernosti Katoličkoj Crkvi i rimskome papi koji je bio njezina glava te ih je podsjećao na mučeničku krv tolikih kršćana što je najveća snaga Crkve. Kada je Tito saznao da je papa Pio XII. dao podršku Stepincu glede ovih svećeničkih udruženja, uslijedila je oštra diplomatska nota Jugoslavije prema Sv. Stolici. Međutim, papa Pio XII. ne samo da je podržavao Stepinca, nego ga je 12. siječnja, 1953. g. imenovao kardinalom. Tako je došlo do prekida diplomatskih odnosa između Jugoslavije i Sv. Stolice te su uslijedili otvoreni progoni protiv Katoličke Crkve. No, kardinal Stepinac je odlučio da neće poći u Rim na papin konzistorij i svoje promaknuće jer bi morao tražiti službeno dopuštenje jugoslavenskih vlasti, a to u svakom slučaju nije htio. Također se bojao, ako bi otišao u Rim, da mu onda komunistički vlastodršci ne bi dopustili povratak u domovinu, a on je želio ostati uz svoj narod u tim teškim danima komunističke diktature. Da bi se osvetio Stepincu, Tito i njegova komunistička partija su toliko počeli oporezivati svećenike koji su potuno osiromašili, a najviše je oporezivan župnik Vraneković kod kojeg se nalazio kardinal Stepinac. Župnik Vraneković je toliko osiromašio da je počeo prodavati stvari iz župske kuće kako bi platio nametnuti porez. Sve ovo je teško pogađalo kardinala jer je znao da to župniku Vranekoviću rade baš zbog njega. Međutim, usprkos svim torturama koje je prolazio kardinal nije se našlo u Vranekovićevu dnevniku, ni u drugim dokumentima, da je kardinal ikada kazao koju riječ žalbe protiv onih koji su ga progonili. Kardinal Stepinac je veliki prijatelj djece koja su ga svaki dan opsijedali, a on bi im redovito dijelio bombone, a također je svu novu robu odmah dijelio sirotinji. Tako bi se moglo u Krašiću susresti pijanca ili siromaha koji nosi skupocijeno odijelo, a to bi im darivao kardinal. Tako su Alojziju Stepincu stizali skupi darovi iz cijelog svijeta, posebno od vjernika iz Italije, ili SAD-a, a on je sve to odmah razdijelio siromasima po uzoru na sv. Franju kojeg je posebno cijenio. Tako je Stepinac , u svojim mladim danima, po uzoru na sv. Franju postao član Trećeg svjetovnog reda. Kardinal je zaista herojski podnosio svoje mučeništvo i bio uvijek spreman dati život za Boga i Crkvu, no, najviše ga je mučilo kako će drugi svećenici izdržati ove teške dane, odnosno hoće li ustrajati ili će ih Tito slomiti. Sve ovo se ipak moralo odraziti na njegovo zdravlje jer njegovo tijelo nije moglo na neki način pratiti njegov presnažni duh koji je bio neslomljiv.

6.4. Stepinčeva bolest i smrt

Naime, prvi put 1953. g. na kardinalovu licu su se dale primjetiti neke crveno– ljubičaste mrlje. Tako su lječnici hematolozi ustvrdili da kardinal boluje od vrlo rijetke bolesti krvi koja se zove policitemija. Liječnici su mu predlagali liječenje u Švicarskoj gdje su izvrsni uvjeti, međutim, kardinal je to odbio jer opet nije htio tražiti dopuštenje jugoslavenskih vlasti, a uz to se pribojavao da ga ne bi pustili nazad u domovinu. No, iz SAD-a su stigli u Krašić specijalisti dr. John Lowrence, direktor Donner Labaratory-a sveučilišta u Kaliforniji i kirurg iz Chicaga dr. Franciz Ruzich. Nosili su injekciju P.32, tj.radio aktivni fosfor.
Prema liječničkom sudu, ova je bolest bila uzrokovana prvenstveno duševno– živčanim uzbuđenjima i udarima zbog teških i nemilih događaja. Dakle, kardinala Stepinca je zasigurno najviše uzrujao pokušaj osnivanja neke „nacionalne Crkve" kroz „Ćirilometodsko društvo", ali i teror jugoslavenske milicije koja je kardinala grubo zlostavljala. Posebno mu je u srcu bilo teško jer je znao da župnik Vraneković zbog njega trpi takvo zlostavljenje od komunističke vlasti.
Teške prilike, u kojima je kardinal živio i njegovo unutarnje duševno trpljenje, prema sudu liječnika, onemogućavalo je uspješno liječenje. Međutim, ova teška bolest je toliko brzo uznapredovala da je kardinal mogao teško vršiti svoje svećeničke obaveze.
Alojzije Stepinac se nije nimalo plašio smrti, nego je napisao tri službene „oporuke" u svojim posljednjim danima: - jedan dragocjeni križ (crux pectoralis) kojeg je dobio na dar od pape Pija XII. i jedan dragocjeni prsten ( zlato sa dragim kamenom od smaragda) kojeg je dobio od Sv. Oca pape Ivana XXIII. ostavio je svojim nasljednicima koji će biti zagrebački biskupi. Osim navedenih dragocjenosti koje je kardinal dobio na dar, nikome nije ostavio ništa imovine, bilo pokretne, bilo nepokretne jer ništa za života nije sebi prisvojio postupajući prema propisima Crkvenog Zakona – „pro pauperibus et piis causis".
Od ponedjeljka 8. veljače 1960. g. počeli su iznimno teški bolovi, popraćeni visokom temperaturom. Tako je to trajalo do srijede 10. veljače 1960. g. kada je kardinal Stepinac primio pri punoj svijesti svoje posljednje sakramente, u prisustvu župnika Vranekovića, kanonika Šimeckog, pet časnih sestara, a tu se našla i njegova rođena sestra Josipa. Tražio je od prisutnih da mole Gospinu krunicu te su njegove posljednje riječi bile: „Fiat voluntas tua" /Budi volja tvoja/
Tako je 10. veljače 1960. U 14 sati i 15 minuta, umro najveći hrvatski sin Alojzije Viktor Stepinac.

6.5. Stepinčev pogreb

Tito i komunistički režim su se jako plašili Stepinca, pogotovo njegove ogromne duhovne snage kojoj oni ni u kojem slučaju nisu bili dorasli te je tako jedan visoki komunistički dužnosnik izjavio: „Stepinac je bio čovjek neprikosnovenog karaktera. Nas nije smetalo što je on bio hrvatski nacionalista. Nama je smetala njegova privrženost Vatikanu i papi. Da je popustio samo u jednoj stvari, mi bismo ga uzdizali do nebesa".
Međutim, Alojzije Stepinac nije popustio ni u jednoj stvari, kad su posrijedi kršćanska načela i dogme te je Titu jednom prilikom rekao: „Ako katolika odvojite od Vatikana i pape, onda on više nije katolik!"
Zanimljivo je da su se jugoslavenski komunisti na neki način bojali Stepinca i nakon njegove smrti. Naime, kardinal Stepinac je umro dok je još bio pod kaznom tako da je jugoslavenska vlast smatrala da ona može odlučiti o tome gdje će mu tijelo biti sahranjeno. Tako su komunistički vlastodršci priopćili da njegovo tijelo može biti sahranjeno na području krašićke župe, a u Zagrebu nikako. No, zbog vrlo jakog pritiska svjetske javnosti, naročito SAD-a, Tito je popustio te je dopušteno da se pogreb obavi u zagrebačkoj katedrali. Kiparica Mila Vod je čak uspjela u zadnji čas napraviti otisak njegova lica za kojeg je tvrdila da je izgledalo veličanstveno, neslomljivo i dostojanstveno.
Tako je 13. veljače počela sahrana Alojzija Stepinca u zagrebačkoj katedrali koja je bila ispunjena do posljednjeg mjesta dok je tisuće vjernika stajalo ispred katedrale. Misu zadušnicu je predvodio dr. Franjo Šeper te je u svom govoru istaknuo da je nemoguće iscrpsti i prikazati sve o Stepincu. Podijelio je njegov život na tri velika razdoblja; prvo razdoblje, kad se Stepinac spremao za svećenički stalež, drugo razdoblje, je doba rada u kojem je uglavnom bio biskup, treće razdoblje njegova života je označio kao doba sazrijevanja. U tom je razdoblju Alojzije Stepinac bio odijeljen od svog stada, u samoći, gdje je duševno i tijelesno mnogo trpio. Opisavši zatim njegove posljednje trenutke, dr. Šeper je primijenio na pokojnika riječi iz sv. liturgije: "Ecce quomodo moritur iustus – Gle, kako umire pravednik!" Dok je katedralni zbor pjevao „U raj poveli te anđeli", zagrebački bogoslovi su digli lijes s kardinalovim tijelom kojeg su franjevački klerici položili na lijevu stranu ispod glavnog oltara kraj lijesa biskupa Maksimilijana Vrhovca. Tek nakon što je saznao za svetu smrt kardinala Stepinca, papa Ivan XXIII. se povukao u svoju privatnu kapelu da se za njega pomoli te je izjavio da će se mimo običaja održati misa zadušnica u njegovoj nazočnosti u bazilici sv. Petra. Tako su održane svečane mise zadušnice za pokojnog kardinala Stepinca, u svim glavnim i kulturnim središtima po cijelome svijetu, a služili su ih najviši crkveni dostojanstvenici. Nadbiskupi i kardinali služili su ih u Milanu, Munchenu, Berlinu, Chicagu, New Yorku, Montrealu, Buenos Airesu, Rio de Janieru. U drugim gradovima držali su ih mnogi nadbiskupi i biskupi.

7. Zaključak

Alojzije Viktor Stepinac je umro na "glasu svetosti„ 10.veljače 1960. g. te svi zasigurno s nestrpljenjem iščekujemo trenutak kada će i službeno postati četvrti hrvatski svetac koji će biti uzdignut na „čast oltara."
Teško je objasniti kako je jedan čovjek pobijedio čitavi komunistički režim na prostoru Jugoslavije koja je u to vrijeme bila respektabilna vojna i politička sila. Koliko su ga se bojali komunistički vlastodršci govori i jedna povijesna epizoda koja je još uvijek u Hrvatskoj „tabu tema". Naime, tijekom službene obdukcije Stepinčeva tijela, njegovo srce je stručno izvađeno iz njegova tijela kako bi kasnije najvjerojatnije poslužilo kao svetačka relikvija. Međutim, jedan od pripadnika kirurškog tima je radio za jugoslavensku UDB-u, te je ukrao Stepinčevo srce i tajno ga spalio. Zasigurno je naređenje za ovaj stravičan zločin stiglo iz najviših jugoslavenskih političkih tijela. Konačno, većina komunističkih režima je propala 90-tih gdina u Europi pa se tako i bivša Jugoslavija raspala "u krvi". Međutim, moderna hrvatska država i njezine političke institucije ostaju itekako obojene postkomunističkim reliktima. Inače, kako možemo objasniti da Hrvatska nije istražila niti procesuirala stravične komunističke zločine koji su uglavnom počinjeni nakon završetka II. svjetskog rata? U tom kontekstu treba promatrati odeđenu „šutnju" kad je posrijedi Alojzije Stepinac. Moramo se zapitati kome i zašto danas smeta njegovo ime te mu jednostavno neki ne mogu oprostiti njegovu bezuvjetnu ljubav prema svome Bogu i narodu kome je pripadao. Nekome danas još uvijek smeta njegova ljubav prema Bogu i čovjeku. Zašto je teško priznati da je netko bio dosljedan Bogu i svojoj savjesti te konačno nije učinio kompromis koji bi mnogi učinili na njegovu mjestu?
Konačno, što bi drugi narodi dali da imaju jednu takvu duhovnu i moralnu veličinu kao što je njegova? Zar ne bi o svom velikanu govorili cijelom svijetu i bili ponosni na njega?
Hrvatski narod je kroz svoju povijest proživljavao uspone i padove i iskusio je tiraniju drugih nad sobom i nedostatak osnovnih sloboda i samostalnosti, ali je kroz vjeru u Boga sačuvao svoj identitet. Alojzija Stepinca nam je Gospodin poslao da nam u nemogućim društveno-političkim prilikama pokaže kako ostati vjeran Bogu i dosljedan u svojim vjerskim i visoko moralnim ljudskim uvjerenjima. Stepinac nam je ujedno postao putokaz kako kroz domoljublje utemeljeno u Bogu i Božjoj istini pobjeđuje i narodu daje jedinstven osjećaj dostojanstva i samopoštovanja. On je to duboko živio i osjećao te je u tim najtežim vremenima postao svjetlo svima.
Upravo u ovom velikom svecu i čovjeku i mi danas u suvremenoj hrvatskoj državi i mladoj demokraciji možemo prepoznati uzor i ideal i smjernicu kako sačuvati svoj ljudski, vjerski i nacionalni identitet.
Na kraju da zaključimo : „Divno je biti Hrvat jer je tom narodu pripado Alojzije Stepinac."

8. Literatura

Batelja, Juraj, Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi: životopis, dokumenti i svjedočanstva–prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010.
Benigar, Aleksa, Alojzije Stepinac: hrvatski kardinal, Ziral, Rim, 1974.
Bozanić, Josip, Blaženi Alojzije Stepinac-baština koja obvezuje: pastirsko pismo i homilije u zagrebačkoj katedrali 1998.-2008., Glas Koncila, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2010.
Colić, Mladen, Takozvana Nezavisna Država Hrvatska 1941., Delta-pres, Beograd, 1973.
Gabelica, Ivan, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, Grafički zavod Hrvatske, I. Gabelica, Zagreb, 2007.
Jelić-Butić, Fikreta, Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., Liber, Školska knjiga, Zagreb, 1977.
Jurčević, Josip, Bleiburg: jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, Dokumentacijsko informacijsko središte, Zagreb, 2005.
Krizman, Bogdan, Ustaše i Treći Reich, knj. 2., Globus, Zagreb, 1983.
Mužić, Ivan, Katolička Crkva i Stepinac, Marjan tisak, Split, 2003.
Petranović, Branko, Istorija Jugoslavije: 1918-1988., Nolit, Beograd, 1988.

Lektor: Ante Lalić, prof. filozofije i povijesti

Dragutin Koštro prof. OFS

Dragutin Koštro, profesor povijesti i zemljopisa u srednjoj školi u Imotskom. Član je mjesnog bratstva "Sv. Franjo" Imotski.

 

Zadnji sadržaj od Dragutin Koštro prof. OFS

 

 

 Blato, Vela Luka, Cavtat, Dubrovnik - Lapad, Dubrovnik "Mala braća", Imotski, Kuna, Lumbarda, Makarska, Metković, Omiš, Orebić, Podbablje, Proložac, Rožat, Mokošica, Runovići, Sinj, Split "Gospa od zdravlja", Split - Pojišan, Split - "Sv. Frane", Split "Sv. Obitelj", Split - Trstenik, Trogir, Drid, Vinjani, Zmijavci

 

Franjevački svjetovni red OFS

Splitsko-dubrovačko područno bratstvo
„Sv. Leopold Bogdan Mandić“

Trg Gaja Bulata 3

21 000 Split

Tel.: 021 / 541 718